tekst i foto: Sandra Marelja Muić
Vrijeme došlo za ponovni posjet Obrovčanima, da vidim kako se spremaju za zimu, je li se preko ljeta šta popravilo, promijenilo, dogodilo.
Prekrasno sunčano jutro u petak, sve još profitira od kasnog ljeta, boje su pune vedrine. Iskričava modrina mora preko Masleničkog mosta me pozdravlja prije nego skrenem kroz kršnu pustoš gdje tu i tamo netko šeće sa svojim stadom ovčica i koza.
Zrmanja ljeska na suncu snenim očima ljubavnika, grad smiren i meke dobrodošlice kad nema kiše. Brzo stižem, srdačno se ispozdravljam s djelatnicima Crvenog Križa, radovali su se mom posjetu jako. Autić opet pun do vrha, spretno ga istovare u poluprazno skladište, sretni zbog donacije.
Neka dobra duša, od ovih dobrih duša koje su mi pomogle prikupiti potrebne stvari, ubacila je u jednoj vrećici higijenske potrepštine za bebu. Marijana, djelatnica, odmah izdvaja to zajedno sa ručnicima koje sam još ujutro izvadila iz ormara da ih ne zaboravim ponijeti. U obližnjem mjestu je bebica od četiri mjeseca upućena na pomoć, u prometnoj nesreći nedavnoj je prošla bez ozlijeda, a majka još lebdi u bolnici između dana i noći …
Na takve priče se pripremiti ne može nitko, srce mi se smrzava odmah i nadam se da samo da će se život pokazati daleko boljim nego što je počeo za to stvorenje.
Brzinska kavica u obližnjem kafeu, Marijana i Marko moraju na teren, ljudi čekaju. Nešto ljudi ima po ulicama, petak je , još vrijeme dopušta šetnjicu, no, nekog živog ritma nema ni sada, grad stoji i sve ruševne zgrade su još tu kao i prošli put, svaka propala greda je još pod istim kutom.
Dok smo sjeli, zvoni telefon, pročulo se u ambulanti na vrhu ulice da je stiglo auto s donacijom …može li se doći? Danas ne, u ponedjeljak. Objašnjavaju mi reakciju ...stvari se moraju posložiti prvo i dati svima na uvid, nema privilegiranog ulaženja, puno je potrebitih. Raznih situacija su imali do sada, teatralnih ispada i monologa, čak i pokazivanja ožiljaka od operacija, samo ne bili se moglo prebirati po stvarima. Međutim, oni stvarno potrebiti, dođu bešumno i skrušeno , bez puno priče, jer im je priča sigurno posljednja na pameti.
Donose mi iz obližnje trgovine zamotanu čokoladu da mi zahvale, pozdravljamo se do idućeg puta, oni na teren , a ja prema obrovačkom vrtiću.
Smješten uz samu Zrmanju podno obrovačke tvrđave gdje se i dalje ponosno vijori barjak, žuti objekt vrtića sa velikim travnjakom i dvorištem ostavlja gotovo idiličan dojam.
Otvara mi ljubazna gospođa, ravnateljica nije danas tu, ali će mi oni pomoći iznijeti stvari. Dječica me gledaju i nose mi igračke odmah. Prostrana, kvalitetna arhitektura iz osamdesetih godina, smišljeno podijeljene prostorije za jasličare i stariju djecu, jedan se prostor upravo boja i to je, nažalost sve što mogu napraviti. Sretni su što su pred neko stanovito vrijeme obnovili fasadu u žutoj pozitivnoj boji,tako da vrtić izvana djeluje jako skladno.
Otvaraju mi izlaz na igralište, djeca gledaju izmigoljiti do tobogana i ljuljački raspoređenih po travnjaku uz Zrmanju. Godinama mole za ikakvom potporom ne bi li obnovili stolariju koja je još iz mog vrtićkog doba. Još jesen nije ni počela kako treba i svima je ugodno unutra, no s prvim padom temperature, stvari nisu tako ugodne više.
Ljubazne djelatnice pokazuju mi sve, raduju se priboru, igračkama, papiru i sitnicama za djecu koje su skupili dragi mi prijatelji, a posebno oduševljenje izaziva rabljeni dvd- uređaj . U velikoj su potrazi za bilo kakvim kopirnim aparatom, nebitno koliko star i kakve marke.
Šale se na račun svoje televizije, nisu sigurni je li uhvatila pet desetljeća jer se ne sjećaju više tko ju je donio u prostoriju za veliku djecu, dok je odgajateljica male djece donijela od kuće dvd i tv kako bi djeca mogla gledati. Natjecali su se bili ove godine sa svojim projektom uzgoja povrća i staklenika u sklopu akcije – zajednički projekti, međutim nisu prošli u finale, nekoliko tisuća kuna potpore za to je otišlo ipak negdje drugo.
No, ne daju se obeshrabriti, zajedno nastoje svaki dan popraviti za dobrobit dječice i ponuditi im najbolje što mogu. Pozdravljam se i idem, obećavam ih zadržati na umu. Bacim pogled još jednom prema tvrđi, barjak vijori visoko, visoko – ne da se pasti.