piše: Dragica Trumbetaš
Ovo je prošlo sve granice razumijevanja. Nakon sukoba dvaju čelnih ljudi u Hrvatskoj, sada imamo sukob između stručnjaka i politike oko Corona krize.
Nema dvojice koji misle isto, a onaj tko donosi odluke i tako ne sluša nikoga.
Danima slušamo kako samo treba poštivati mjere i onda se zarazi pola kabineta Vlade koja odlučuju o mjerama, s ministrom zdravstva na čelu.
Dr. Capak priča o ekonomiji umjesto o suzbijanju pandemije, a Andrej Plenković na osnovu pretpostavke i političke koristi organizira događaje..
Već se danas priča da je u obitelji glavni problem, problem je ako se obitelj okupi u kući, ali nije problem ako odu u kafić i tamo se druže, samo bi morali završiti do 22 h.
To rade ljudi koji su se u svemu pogubili i u ekonomiji i u zaštiti građana od pandemije.
Nabadaju kao ćorave kokoši zrnje u travi, pa ako slučajno nabodu na zrno, veselo kokodaču.
No, u pitanju su životi ljudi, u pitanju je egzistencija građana. Kafići će ionako uskoro biti prazni, oni koji će biti bolesni neće ići, ali će biti sve više onih koji neće imati para za kafiće.
Svima je jasno da plutamo na valovitom moru, na čamcu koji propušta vodu, ali naš se Premijer popeo na jarbol i s visine gleda i ne vidi vodu koja je do gležnja, a uskoro će biti do koljena.
Ništa ne poduzima do ponedjeljka, jer mu treba nedjelja da se održe izbori, jer je složio političku križaljku, tako da će on biti i dalje rješenje problema.
Odavno je on uzrok, a ne rješenje problema, potpuno neempatična osoba koja uporno s tuđim životima igra nepošteni igru.
U ovako teškim vremenima za većinu građana, donosi porezno rasterećenje bogatima, a aktivira ovrhe siromašnima.
Imamo primjer na Lošinju gdje obiteljska firma gradonačelnice koja je iz HDZ-a, duguje za komunalije i najam prostora 240 000 kuna od 2016. Njih se ne ovršuje a za dug se pravdaju pandemijom u 2020.
Bogati uvijek nađu put do srca naše Vlade, njihove ruke najbolje izgledaju kad se drže za srce dok se svira himna, dok stanu zajedno u red s Premijerom na okupu je više milijunaša nego tvornica u Hrvatskoj.
Kako će onda oni donositi odluke da se građanima pomogne kad su zaokupljeni time da se u krizi još malo obogate.
Dok traje pandemija lešinari kojima je zgrtanje kapitala životna hrana, po haustorima zgrada načetih potresom u Zagrebu, lijepe se cedulje: “Kupujem stan” s telefonskim brojem i imenom kupca.
Veliki borci za korupciju koji se zaklinju da će iskorijeniti korupciju za to su predvidjeli 14 O00 kuna u proračunu za iduću godinu.
To će biti otprilike za 5 mjeseca, za parking jednog auta, u kojem će inspektori pratiti jednog sumnjivca. Baš kada otkriju nešto sumnjivo nestat će novca za parking i sumnjivac će nastaviti svoje sumnjivo bogaćenje, inspektori će biti poslani da pješice obilaze grad i da vire kroz prozore koliko tanjura na stolu ima u nekoj kući za vrijeme ručka.
Sve smo to sami krivi. U proljeće kad su bili izbori dali smo se prestrašiti da je 10 zaraženih u Zagrebu strašna opasnost, a sada 10 zaraženih u jednoj zgradi više niti je opasnost, niti je problem koji bi spriječio okupljanje 5000 ljudi na jednom mjestu.
Pri tome su neki inzistirali na slobodi izbora, pa niti su držali distancu niti su nosili maske.
Izgubit ćemo sve bitke ako se sada damo ustrašiti. Ne mora tako biti, ne moraju s nama upravljati oni koji ne znaju i ništa ne daju.
Jedan svijetli primjer imamo jučer u gradu Sisku.
Jučer je grad Sisak koji je jedan od siromašnijih gradova donio odluku koja im služi na čast.
Pored niza mjera kojima pomaže siromašnima odredili su i džeparac za školarce.
200 kuna mjesečno dobivat će svaki srednjoškolac na području grada Siska.
Nije puno, ali je nekako toplo oko srca.