piše: Sandra Marelja Muić
Intrigantna priča prošlog tjedna na Dnevniku. Jedan uzgajivač ovaca iz Gradine, sela u zaleđu Šibensko-kninske županije, dobio je rješenje od Gradskog komunalnog odjela da iseli svojih 300 ovaca jer ih drži na manjoj udaljenosti od 50 m od susjednih kuća i ceste kroz naselja. Rok za selidbu je 90 dana.
Nakon mnogobrojnih žalbi susjeda koji drže kuće za odmor, gospodin je dobio ovo rješenje na svoju adresu, iako uredno plaća sva potrebna davanja. Izlaskom na teren navodno je utvrđeno da se ovce ne drže u skladu s komunalnim redom. Sljedeći na redu je Županijski komunalni odjel, iako žalba uzgajivača ne odgađa izvršenje.
Izvrstan medijski materijal za hajku, kako god okrenete, ali i svojevrsno ogledalo društva.
Imamo obitelj koja u današnje vrijeme živi isključivo od tih tristo provooptuženih ovčica, uzgajivača u obligatornom maskirnom habitu kako govori u kameru i imamo vlasnike kuća za odmor kod kojih odmah zamišljamo basnoslovne cifre na računu.
Priča postavljena tako da negodujemo prema vlasnicima kuća, što ne mora nužno biti tako.
Uzgajivač je prije par dana prijavio i susjeda koji je, zajedno sa ostalima, uputio redare na njegovu adresu, a i otkriven je pozamašan deponij otpada na imanju uzgajivača, tako da priča dobiva na slojevitosti.
Tko tu kome smeta i šta smeta? Volumen priče svakako raste.
Nekada su Dalmaciju othranile ovce i koze, ljudi su živjeli i držali stoku, a danas, jednostavno rečeno, drže krevete, što i nije neka evolucija ako gledamo antropološki. Izdanje Službenog lista Europske unije od 8. ožujka 2023. dalmatinskoj janjetini je podarilo europsku oznaku izvornosti, [1] što je veliko priznanje za ovu popularnu delikatesu, te je teško zamislivo da će dalmatinski kreveti isto dogurati do toga.
Sam pojam uspjeha u turizmu je prije bilo vlasništvo apartmana, danas je to prešlo na kuće za odmor s vanjskim bazenom ili na vlasništvo luksuznih apartmana. Što idemo prema višoj kategoriji, to oni koji nemaju ništa nestaju u praznom prostoru.
I za to nisu krivi vlasnici kuća za odmor, nego društvo koje se bjesomučno razvija samo kroz turizam, i to svatko kako zna i umije. Od garaže se rade dva apartmana, od vrta kuće za odmor, od vlastitog parkinga bazen. Turističkoj spirali nema kraja.
Zlatna žila prihoda s kućama za odmor u zaleđu turističkih centara pokazala se izvrsnim rješenjem za samozapošljavanje. Iskorištavaju se seoske nekretnine koje su stajale godinama prazne, grade se fantastična nova zdanja s bazenima i vrtovima, oživljavaju napuštena područja. Posjećenost tj. popunjenost raste iz godine u godinu, stari gosti dovode nove. Porez, davanja, zarada – svi profitiraju, vlasnik, lokalna vlast, država.
Ponekad čujem da gosti često uopće ne napuštaju objekt, iako su im i more i kultura i prirodne znamenitosti na dohvat ruke. Dođeš u najčarobniji kutak svijeta i namačeš papke u vodi s klorom da ne bi osjetio morsku sol.
Što ljude tjera da prođu silne kilometre i ne izlaze iz kuće kad stignu na godišnji odmor, ostaje misterij. Je li tajna u novom namještaju iz Prime, u LED televizoru iz Emmezette ili u vrtnoj garnituri iz Pevca, teško je dokučiti.
Možda ljudi jednostavno žele biti negdje drugo izvan svoje stressne svakodnevnice i odmara ih već činjenica što ne gledaju svoj vlastiti regal iz Ikee svaki dan, pa gledaju sedam dana u tuđi. Možda su samo tada zajedno sa svojom obitelji li prijateljima, rastrgani u svakodnevici. Inače, možda im samo treba normalan dan bez obaveza i misle da to mogu postići ako prevale tisuću kilometara.
Što je onda isto svojevrsna alijenacija, jer tako mogu biti bilo gdje i, u biti, niti ne znaju da su u Hrvatskoj.
[1] www.cimerfraj.hr/aktualno/dalmatinska-janjetina