piše: Sandra Marelja Muić
Dočekali smo još jedan, a ponekad ih zna biti i dva u istom tjednu. Još jedan praznik za kojeg nam narod ne zna koji je, s obzirom da nije Božić ni Uskrs, pa se ni ne trudi zapamtiti o čemu je riječ jer ne mora prilagođavati jelovnik.
Pitajte školsku djecu šta je danas, devet od deset ih neće znati, ni smatrati važnim da znaju, ali zato neće zaboraviti na sat likovnog odgoja donijeti svjetlucave flomastere, jer je učiteljica naglasila da se to mora imati. Zašto nije i ovo drugo naglasila, nećemo nikada doznati, možda nije u nastavnom planu i programu.
Kako smo se samo lako pogubili, kao list na vodi nas odnijelo negdje uz rub i zalijepilo za prljavu obalu. Radilo se o Danu Državnosti, Zahvalnosti ili Neovisnosti, nemamo pojma više, jer više nikome nije bitno, jer nema značenje, jer se svakome tome svečanom danu i njegovom laganom i bezbolnom umiranju doprinijelo peu a peu, svatko od foteljaša sa svojim strugom je skidao jedan sloj pozlate sa sjećanja na veličinu tog dana.
I ne znam uopće gdje je to i počelo, je li kod onih prvih ratnih profitera šta su na braniteljskim protezama zaradili sebi vikendice ili kod onih silnih ljudi u odijelu šta su se čapali za skut barjaka da se uslikaju s njim i potom tim istim obrisali cipele kad bi se kamere ugasile na godišnjoj proslavi u Kninu.
A tek oni( a možda i ti isti) šta nisu skidali desne ruke sa srčeka dok je svirala Lijepa Naša, a poslije lijevom i desnom trpali u cekere svježe tiskane novčanice za jedno svoje klimanje glavom.
Koji su od njih više srozali Dane ponosa i slave?
Teško je reći. Ako nas netko gleda gore iz Svemira, mogao bi slobodno reći da su se gotovo međusobno natjecali. Od korumpiranih političara do lažnih ratnika i propalih kriminalaca, svi su nabijali kondiciju u tom maratonu.
Izgleda da smo umjesto na razvoju zemlje nakon rata, najintenzivnije radili na debilizaciji i degradaciji svega etičkoga i moralnoga, svega spomena vrijednoga, i to svesrdno.
Kakva ćemo mi to biti supereuropska zemlja kada smo saturirali sve te vrijednosti Domovinskog rata i silnih žrtava ljudskih , a dičimo se nekim civilizacijskim kršćanskim premisama u kojima valjda žrtva i požrtvovnost moraju stajati negdje skroz visoko?
S premijerom, kojem nekadašnji branitelji mogu samo pružiti maramicu da nos obriše, nismo isto napravili veliki iskorak, osim u zrakoprazan prostor. Govori kad ne treba i šta ne treba, nepovezanih metafora i planova, a kad negdje gori, tek satima poslije stiže izjava ( već u navedenom stilu), a onda bolje da je i nema.
Oporba proguguće nešto kao domaće tuke pred spavanja i nabrusi se onda kada su kamere negdje blizu, te ispusti vrući zrak punom forcom. Sve u svemu – ništa , a isto to –ništa – je dovelo do ovolike apatije iz koje nas, s vremena na vrijeme, trgne tek lažna histerija potrošačkog društva.
Ne spominju se oni dobri, kvalitetni, vrijedni, tihi ; pune se stupci estradnim promašajima i njihovim privatnim životima. A svi ti ljudi žive i rade danas ovdje i na ovim prostorima slobodne Hrvatske zahvaljući nečijim danima u borbenom sektoru i zahvaljujući onima koje nisu uspjeli ponovo dočekati kući kad su se jednom zaputili.