PETAK 13.

O fenomenu praznovjerja

piše: Joso Špionjak
Praznovjerje je čudnovata stvar.
Iako prazno po sadržaju, toliko je rasprostranjeno da ga s pravom možemo nazvati velikim fenomenom.

Kad je moja mama umrla, sada već poodmakle 1973. godine, jedna pravoslavna susjeda je donijela dva štapa i s njima podrpla stražnji zid naše kuće.

Rekla je da će to sačuvati naše domaćinstvo od propasti.

Budući da su katolici i pravoslavci u našem posavskom selu živjeli dosta harmonično, ne treba sumnjati da je i ova radnja izvedena u dobronamjernom duhu.

Da netko pokuca u drvo kad ga upitaš za zdravlje, postalo je toliko uobičajeno da nitko ni pomislio ne bi da je i to neka vrsta praznovjerja.

Sjećam se tako jednog našeg strastvenog ribolovca koji se vozio biciklom i imao svu potrebnu opremu kod sebe.

Netko ga upita kuda je krenuo i ovaj automatski promjeni smjer i vrati se kući.

Vjerovao je da poslije ovoga, po njegovom mišljenju, zlosretnog pitanja neće imati sreće u pecanju.

Kod nas se nekada na selu veš sušio u dvorištu na žici koja je najčešće bila svezana između dva drveta ili neka dva objekta.

I govorilo se da u noći nije dobro prolaziti ispod te žice ako na njoj visi veš.

Također sam često puta čuo da se ne treba vraćati u kuću ako si već bio negdje krenuo.

Kod kopanja temelja za kuću obavezno se ubacivao po koji novčić jer to navodno pomaže da kuća, odnosno domaćin uvijek imaju novaca.

Ima još mnogo takvih domaćih bisera.
No, ni udaljeniji narodi nisu imuni na takvu vrstu vjerovanja.

Petak koji pada na trinaesti datum, uživa odavno internacionalnu pozornost.

U Njemačkoj se također često stavljaju novčići na određeno mjesto kako bi se ‚primamio‘ novac.
Na zavjesu se rado stavi kopčanica, dakako, sasvim neupadljivo.
To bi navodno trebalo da spasi kuću od rasula.
A neki od njih tvrde da ni po živu glavu ne treba otvarati kišobran u stanu.

Turci vole da oblače određene komade odjeće naopačke.
Mnogi od njih strahuju da ne bi stali na nešto i tako nagrajisali.
E, sad i za takve slučajeve ima protulijek.
Urok se može skinuti.
Kažu, ne košta mnogo.
Daš nešto onom tko to ‘otkloni’ kako bi sve ‘išlo za rukom’.

Srbijanci strogo izbjegavaju kupovinu odjeće za bebu prije rođenja.
Uvjereni su da bi to moglo naškoditi novorođenčetu.

Afganistanci vjeruju da treba nositi raznorazne narukvice kako bi se zaštitilo od uroka.

Zanimljivo je što Amerikanci urade kad im padne solenica na pod.
Oni je u tom slučaju protresu preko lijevog ramena.

Neki tvrde da su strah i nesigurnost za to odgovorni.
A kako strah i nesigurnost vladaju širom svijeta, tako je i praznovjerje poznato u svakom narodu.

Kad sam bio mališan, mnogo sam volio da zviždim.
Za moje uho je to bila nekako ugodna melodija.
I to sam činio na svakom mjestu i usvako doba dana.
Jedna starija susjeda je to ovako prokomentirala:
„Drago dijete, ne valja zviždati u kući jer na taj način zoveš miševe.“

A poznato je već zašto je miš bio i ostao simbol štete.
Ako ovaj drski glodavac nešto načne odmah se primjeti.
Jasno, neugodna je to stvar.
Pogotovo ako su ljudi slabijeg imovnog stanja.

Mnogi smatraju da je praznovjerje grijeh.
Po svoj prilici bit će da je tako.

Naveo bih jedan aktualni primjer s naših terena.
Prilično je rasprostranjen i naprosto bode u oči.

Naime, ima jako puno onih koji vjeruju da mogu zauvijek mirno i sretno živjeti glodajući imovinu tuđeg znoja i muke.

Da li je i za to zviždanje odgovorno?

Prosudite sami.