foto: Emil Cipar
tekst: Sonja Breljak
Berlin, Remscheid ili koji drugi grad/ Izgubih pojam o tome koliko je to kilometara, koliko sati, koliko iza i koliko još, koliko oblaka što promiču. Koliko godina, koliko odlazaka, povrataka. Koliko spakiranih torbi i kufera. Koliko suza. Raširenih ruku. Koliko snova …
Pratim put ispred …Offenbach, Würzburg, München …idem doma. Izgubih pojam o tome je li to gore ili dolje ili je obrnuto. I gdje? Tamo gdje se rodih, gdje provedoh dane djetinjstva, gdje osjetih prve dodire ljubavi, gdje započe život u meni …
Gdje? U kojem dijelu svijeta? Kamo i kome pripada? Gdje sad spava moja duša?
A što reći na sve ovo Emile
Iseljeničke duše spavaju,smatram da tako i tvoja uvjek između domicila i tuđine,neki bi rekli na atobanu,neke ostaju a neke se vraćaju u rodnu domovinu tek kada ostare,ali nikad ne miruju valjda su to dugogodišnje radne navike.
Ne znaju to oni,kako se domovina iz vana voli, koji to još nisu probali.
spava u novčaniku…