piše: Martina Budimir
Postavljamo si ciljeve.
Spotičemo se o prepreke.
Sanjamo o boljoj budućnosti.
San završava noćnom morom.
Tražimo izgubljeni osmijeh.
Lice ostaje u grču.
Mora li biti ovako? Ne mora, izjavljujem pod punom odgovornošću. Moramo li biti sretni jer još primamo plaću, jer još uvijek radimo, jer još uvijek dišemo…? Moramo li pristajati na kompromise jer će jednoga dana…? Čini mi se da je ovaj vremeplov taj dan preskočio, greška u mehanizmu ili zamor materijala.
Je li trava na susjedovom imanju zelenija? Može li naše dvorište vratiti izgubljeni sjaj? Predispozicije, resursi su tu: plodno tlo, dovoljno vlage i sunca, dovoljno truda, dovoljno znanja. Što nedostaje? Netko je usput zaboravio zemlju dobro nađubriti Ljubavlju. Volimo mi svoju zemlju, ali više onako, deklarativno. Izgubio se onaj žar, ona želja za nečim svojim, nečim boljim.
Hoće li pisanje pomoći? Vjerojatno ne. Hoće li nam biti lakše olakšavši dušu, istresavši sve što nas tišti na papir? Možda, a možda i ne.
Mogu li sama nešto promijeniti? Mogu. Prvenstveno sebe. Pouzdano znam. Dugo sam se mijenjala kako bih se prilagodila zahtjevima svakodnevice. Vrijeme je za vratiti smjer. Treba samo naletjeti na dovoljno tvrdo drvo, a ne na ono o koje inače lupam glavom. Možda me dovoljno odbije i vrati na izgubljeni put.
Mogu izgraditi malo više kičme, malo više samopouzdanja, i čvršće, bez kolebanja ili suza u očima, braniti svoj stav. Ispast ću glupa jednom, dvaput, stoput,… , ali možda 101. puta netko shvati: Hej, pa možda postoji razlog zašto uporno lupa glavom o svako deblo na koje naleti!
Možda barem moje dijete shvati. Kažu: Za ideale ginu budale. Ako je tako, neka. Ponosno nosim titulu budale. Možda barem netko shvati otkuda budali zanos.
Ne mogu promijeniti svijet, ali mogu, mijenjajući sebe, pokazati da postoji i drugo, drugačije, možda bolje, a možda i ne. Tko zna. Bilo kakav pomak korak je dalje, a ovo društvo boluje od stajanja na mjestu. Neki će reći: Da bar, pa mi ne stojimo na mjestu, mi tonemo, svakim trenom sve dublje.
Eee, kako se varate! Ne tonemo, to je samo privid, varka. Potonusmo mi davno. Sada se samo vrtimo u krug, samo privid kretanja, opet stojimo na mjestu, stalno se vraćamo na istu točku. Točka je duboko, pa nam se čini da smo u pećini. Sorry na brutalnoj iskrenosti, ali nije pećina, to je naša stvarnost, obojismo je mrakom, naoblačismo je tugom.
Bit ću uporna, tvrdoglavija no inače. Ustrajat ću na svome i umišljeno se nadati da ću još jednom slavodobitno moći reći: – Opet sam bila u pravu!
– Rekla sam vam da ima nade za nas.
– Rekla sam vam da još nije kasno!
Na razbijenoj glavi zablistat će puni osmijeh, nimalo nalik na grč.