piše: Martina Budimir
Znate onaj osjećaj kada vam se zamagli vid, izgubite pojam o prostorno-vremenskom kontinuitetu, polako vam postaje mučno i mislite da ćete svakoga trena izgubiti svijest?
Namjerno ponovno koristim alegoriju „ringišpila“ jer ipak najbolje prikazuje stanje nacije. Odustat ću ovoga puta od one kako propadamo u ponor, jer, majko mila, već smo davno trebali tresnuti o njegovo dno, a ovo je vrtnja bez kraja, strašnija od ikakvog propadanja upravo zbog tog svog kontinuiteta.
Provjerila sam prije početka zapisivanja onoga što mi se već tjednima vrti (opet taj glagol!) u glavi na svemogućem Googleu je li netko već koristio gore napisani naslov kako ne bih nesvjesno krala od drugih. Iako sam otkrila da je naslov već nekoliko puta korišten, jednostavno jedino taj naslov u potpunosti izražava ono što me toliko frustrira da se nakon dugo vremena apstinencije ponovno hvatam društvenih tema.
Dakle, kako to Hrvatska pade? I to šaptom. Zar ne živimo i dalje u suverenoj, samostalnoj Hrvatskoj? I zar ne bismo čuli i još uvijek slušali odjek pada drage nam domovine da je uistinu pala?
Upravo u tome i jest tragedija trenutka u kojemu živimo. Prejako huči motor vrtnje vrtuljka kojim se vrtimo. Prejako ječe otkucaji srca koji nam tutnje u glavi. Previše smo preokupirani vlastitom tragedijom i osjećajem mučnine da bismo primijetili što se oko nas događa. I tako ne shvatismo da Hrvatska šaptom pade!
I onda se jednom, osvrnuvši se oko sebe, uhvatite u stanju šoka, zatečeni činjenicom da je oko vas neobična praznina. Nema obitelji iz koje bar jedan član nije otišao u inozemstvo. Nema razreda u kojemu bar jedno dijete nije ili otišlo u inozemstvo ili ostalo s bakom i djedom jer su roditelji morali otići. Nema dana kada ne čujem da još netko odlazi.
Neki u inozemstvu, najčešće u Njemačkoj, vide svojevrsni El Dorado, Schlaraffenland, obećanu zemlju… Neki tek maštaju o skorom odlasku jer „tamo se ipak može živjeti od svoga rada“.
U zadnje mi se vrijeme sve češće javljaju bivši učenici koji su sada, silom prilika, ipak shvatili da im njemački jezik treba u životu. Odjednom imaju silnu volju i energiju naučiti jezik jer znaju da im je to ulaznica za donekle dostojanstven život u Njemačkoj.
Ne smatraju oni koji ostaju da su ti emigranti (jer to je jedini točan izraz za ljude koji se iseljavaju zbog posla i egzistencije) izdajice, izbjeglice, kukavice… Ne, oni koji ostaju, osjećaju svojevrsno divljenje i možda mrvicu zavisti što i sami nisu već otišli. Znaju da će onima koji su otišli tamo biti bolje, znaju da ovdje za njih budućnosti nema.
U lokalnim i državnim medijima sve su češći apeli za pomoć socijalno ugroženim obiteljima. Premda takvi pozivi uvijek završe reakcijom dobrih ljudi koji se time nerijetko tješe da bolje da oni pomognu drugima nego da je njima samima potrebna pomoć, sve je više i otvorenih napada nalik na linč.
Traži se krivnja onih koji traže pomoć jer sigurno su sami doprinijeli stanju u kojemu se nalaze. Ne daj Bože da je majka obitelji trudna ili da se radi o obitelji s puno djece. Komentari poput onoga da sigurno nikada nisu čuli za kontracepciju ili „Pa i ja bih htjela puno djece, ali imam samo dvoje jer i njima jedva priuštim najosnovnije.“, sve su češći. A sram koji potrebiti osjećaju pri tome još veći. Ionako su trebali skupiti hrabrosti za istup u javnosti. Da nisu dotakli dno, pomoć vjerojatno ne bi ni tražili.
Simptomatično je to da se smatra normalnim imati jedno ili dvoje djece jer si ne možete priuštiti više. To je nažalost postalo normalno, a ne alarmantno, znak za uzbunu. Jer stanje neke zemlje u kojoj njeni stanovnici nemaju dovoljno za ući u brak, za stambeno se situirati ili odgajati djecu pravi je znak za uzbunu, osim ako već nije prekasno.
Mladi ne mogu naći posao. Čak niti završen studij nije garancija zapošljavanja. Ono malo radnih mjesta u propaloj privredi i društvu, u kojemu se otvaraju samo još trgovine, unaprijed je određeno onima koji imaju dobro zaleđe. Situacija je toliko drastična da ćete rijetko kada povjerovati nekome da se zaposlio regularnim putem, bez veze. Čak i mjesto robovanja pripravnika za 1.600 KN teško je dobiti bez protekcije.
Oni koji imaju sreću raditi, jedva preživljavaju od onoga što dobiju. Troškovi života neprestano se povećavaju, a primanja ostaju ista ili se smanjuju. Čudi li onda činjenica što opet, po tko zna koji put u povijesti, postajemo narodom iseljenika?! Čudi li ili je logičan potez ljudi koji se bore za puko preživljavanje.
Vraćaju se novi emigranti kući za blagdane. Sa sjetom u očima, s tugom na licu obavljaju sve ono što im nalaže tradicija. Kao da time žele uvjeriti sami sebe da još uvijek pripadaju tu odakle su potekli. Nema veze što se tradicije mnogi od onih koji su ostali više ne drže.
Oni kojima su djeca ostala u Hrvatskoj, pripremaju teren za povlačenje istih van, traži se veći stan, upisuju se tečajevi jezika. Više se ne priča, kao što su nekoć prijašnje generacije emigranata pričale, o povratku u domovinu kada se zaradi dosta para. Prije se čuju izjave tipa: „Što će nam djeca ovdje živjeti, ovdje nema budućnosti za njih.“ Ostanak vani već je sada vrlo izvjesna stvar.
Spomenuh u jednom tekstu još jedan simptom. Čak i oni koji imaju stalni posao u državnoj ili javnoj službi, za koje mnogi smatraju da su svete krave, ostavljaju svoj posao ovdje i odlaze van. Ne vide u Hrvatskoj mogućnosti napredovanja, ne vide satisfakciju za razinu školovanja koju su teškom mukom stekli na našim sveučilištima.
Hrvatska ostaje bez svoga stanovništva. Hrvatska je kapitulirala. Nestala je nada u bolje sutra, nada u mogućnost promjene. Poput broda koji tone, ostaje bez svojih putnika, kapetana odavno nema na vidiku.
Tako je ljudski spašavati živu glavu.
Kako onda zamjeriti onima koji napuštaju brod koji tone?