Dubravka Borić
Jõ tila bin sõmo
da ti vidin līce,
mõli repić, lustrice,
žviêlte ti perãjice …
Ako nan se pridrũži
crni mōčak Gâro,
vroti’ ću te, ribice,
u tuô muôre plâvo.
……………………..
mõlo – mala
tit- htjeti
sõmo- samo
mõli – mali
žviēlta- brza
mōčak – mačak
tuô- to
Kad književnik ostane bez riječi, a usuđujem se za sebe reči da sam književnik, uz ispriku svim drugima koji ne misle tako, za ovo moje književnik, jednostavno prelijepi i topli stihovi, porubljeni zlatovezom idioma kraja, daju komponentu više toj bajkovitosti i sanljivoj mirnoći stiha. A već sam se zabrinuo, što nam bi s gospođom Borić.
Nikola Šimić tonin