piše: Antonio Gavran
Tanka je linija između dva svijeta, prečesto pretanka da bismo ju svakodnevno uzimali zdravo za gotovo. Nikad ne znaš tko je sljedeći… A tako olako uzimamo svaki trenutak kao da bez ikakve mogućnosti drugačijeg izbora sljedeći trenutak mora doći. I nema u ovom svijetu onih koji trenutku svome mogu pobjeći, jedina je to pravda valjda protiv koje se nitko pobuniti ne može, jer nema onih velikih pod zvijezdama kad svi su bez obzira na svoj životni put mali pred univerzumom velikog svemira.
Često se pitam, čemu živjeti kad trenutka svojega ne mogu spoznati? Čemu živjeti ako minutu poslije ovoga teksta gasne još jedan život, iznenada, poput kiše iz vedra neba koja u nekoliko trenutaka izbriše sve tragove naših koracanja kao da nikada nisu ni učinjeni. Možda je ovo moj posljednji tekst, ma tko će ga znati?!?
Kad taj Gospodar svemira pucne prstima i kaže:Ti si sljedeći! Sav tvoj trud, sva tvoja poznanstva ne mogu te zadržati da živiš i dalje onako kako bi uistinu želio.
Prečesto budem razočaran Njegovim izborom, prečesto me iznenadi, ali tko bi nama ugodio, koga god da uzme u svoja prostranstva netko će za njim suze liti i nekome će tuga zaviti srce uz titraj violine tužnih tonova.
Ipak, da imamo pravo birati trenutak svojeg odlaska tko bi od nas uistinu želio otići. Uvijek bi neki novi trenutci pobudili želju za opstankom. Uistinu, da nema tog procesa starenja, da imamo priliku biti krojači svojega života, svog vremena trajanja, teško bi se odlučili za putovanje bez povratka. Prevelika je pohlepa u nama da bismo sami sebi htjeli presuditi.
Kad čovjek dođe u doba starosti, kad ga bolest uhvati on ponekad pomisli, daj Bože riješi me ovih muka. I onda kad zaista smrt pokuca na vrata, svatko se barem na trenutak predomisli i pomisli, eh da mi je još koji dan da mogu gledati svijet, uživati u novim jutrima, lijegati sa sjajnim mjesecom i nebom prošaranim zvijezdama.
Možda je onda i bolje tako da On koji je stvorio svijet, taj Gospodar svemira, ma kako god se zvao odluči o posljednjoj stanici na koju će svatko od nas jednoga dana kročiti.
Svi griješe pa i Tvorac svemira ponekad nepromišljeno upre prstom u krive ljude i uzme ih svijetu iako su možda istom svijetu puno dobroga mogli dati.
Ili možda postoji neka tajna, strogo čuvana, koju ovoga trenutka nismo u stanju otkriti… Možda jednom… kad u zvijezdama bude upisan naš trag!