TKO LI SI TI

Što bi dijete koje si bio mislilo o čovjeku koji si postao?

piše: Antonio Gavran
Razmišljajući o sadržaju nove kolumne čitao sam nadahnjujući citate i pronašao jedan tako snažan citat, te sam poveden njegovom porukom ostao zarobljen u izrečenim mislima.

Ne znam tko je autor ovako divnih misli, ali znam da je u meni potaknuo jedno zaista teško pitanje, te me natjerao da razmislim o njegovom odgovoru kao globalnom pitanju jednakom za svakoga od nas.

Kao djeca, manje-više svi smo bili neiskvareni, anđeoskih lica, bez prevelikih briga, sa jednim velikim srcem koje se izgubilo u brigama koje uništavaju sreću odraslog čovjeka.

Što bi dijete koje sam bio reklo o meni samome, kad na mome licu rijetko vidi osmijeh, onaj iskreni dječji osmjeh kojim sam se nekada tako često znao prikrivati ispred svojih pogrešaka.

Danas, ta ista moja pogreška znači frustraciju, moja pogreška znači ljutnju i teško psihičko stanje i mene i ljudi oko mene. Pitam se često: gdje srljamo? Kojim putem idemo prema kraju svojih života?

Slikovito bih rekao, oko nas je cvijeće na putu kamenom, ali ne razmišljamo niti gledamo te prekrasne livade cvijeća jer tražimo nešto više, nešto puno vrjednije, a to je novac, materijalna dobit, naša egzistencija koja ulazi u prvi plan za sve što činimo kao čovjek. I uvijek se uspoređivamo s onim boljima, neprestano želeći biti poput njih, psujući svoj život, svoj „nesretni“ život jer nemamo dovoljno novca, nemamo skupi automobil i nekretnine po cijelom svijetu.

A s druge strane, kao i u svemu vezanom za ovaj svijet, postoji vaga na kojoj svatko od nas stoji, postoje strane dobre i loše. Kao što rekoh uspoređujemo sebe sa onim dobrima, a ne gledamo koliko ljudi se nalazi na ljestvici materijalnih dobara ispod nas. Ne gledamo, niti ne razmišljamo o onima kojima je puno teže, o ljudima koji kruh svagdašnji nemaju, niti čašu vode da utaže svoju žeđ.

Zašto ne bismo na takav način pogledali svijet i onda pregrizli knedlu u svome grlu svaki puta kad želimo jadikovati nad svojim problemima. Dok sam napisao ovaj tekst umrlo je 300 gladne djece u svijetu (prema statistikama UN-a svake 3 sekunde umre jedno dijete od gladi). Imamo li još uvijek obraza zaplakati nad svojom sudbinom?

Dijete koje sam bio zasigurno ne bi tako gledalo svijet kako ga gledaju odrasli ljudi. Ona dječja neiskvarenost izgubila se u profitu, u novcu, i sve što smo sagradili kao odrasli nije vrijedno kao osmijeh, neiskvareni osmijeh i poletna duša djeteta. Odrastao čovjek učinio je to da postoji glad u svijetu, da ljudi budu nesretni, iskvareni i sve ono negativno, a dijete u nama zauvijek je ostalo zarobljeno u djetinjstvu.

„Tko li si ti, ne prepoznajem te čovječe iz budućnosti?“ Bila bi poruka djeteta koje smo bili čovjeku u kojeg smo se pretvorili …