SVJETLO USRED PODRUMA

Iz naše arhive/ Objavljeno 18.11.2016

Siniša Glavašević (1960.-1991.) – Doista, neki se ljudi ne mogu ubiti. Neki ljudi i kad ih silom naglo polegnu, stoje uspravno kao jarbol. Kao putokaz. Ili kao zvono koje još uvijek odjekuje…

piše: Dražen Radman
Sinišu nisam poznavao. Kao što ga nije poznavala ni većina drugih ljudi. Pamtim tek njegov glas iz rujna i listopada te devedeset prve. I studenog. Da, i studenog te godine.

Glas iz nekog tijesnog i polumračnog vukovarskog podruma.

Dok bih slušao ta njegova gotovo epska i gotovo nestvarna izvješća, nisam ni mogao zamisliti koliko je taj podrum bio tijesan.

Tek godinama kasnije razumio sam da je taj prostor, osim što je bio tijesan i hladan, bio zapravo i širok i svečan – i dovoljno topao.

Pamtim dobro taj njegov brz i precizan opis stanja u Gradu. Bez suvišne patetike ili pokušaja izazivanja sažaljenja. Naprotiv. Iako je Siniša zasigurno znao da će uskoro dolazećem ‘sutra’ smrt s lakoćom pokucati i na njegova vrata.

Tek godinama kasnije shvatio sam još nešto. Nešto važno o njemu kao čovjeku. I ne samo o njemu. Siniša nije davao samo britke izvještaje o vukovarskim strahotama, o kronologiji olovnih kiša koje nikako nisu htjele prestati padati. On je, gle, u isto vrijeme pisao i o Ljubavi. Da, u isto vrijeme dok bi granate zasipale ulice, a geleri pogađali ljude u grudi ili čelo jer bi samo na trenutak izvirili iz srca zemlje da udahnu malo svježeg zraka. Ako bi takav zrak, barem za trenutak, i postojao. Ili bi provirili da vide ima li, uopće, još uvijek Sunca vani.

Da, Siniša je pisao i govorio o Ljubavi. U isto vrijeme dok bi neka djeca postajala sijeda preko noći. Dok bi ruke majčine, bez riječi, gladile i ljubile kosu svog sina ili kćeri, kako barem njihova malena duša te noći ne bi postala sijeda.

Da, koliko god neobično, pisao je i govorio o Slobodi. U isto vrijeme dok bi geleri pogađali i onih nekoliko preostalih ptica u letu. Onih ptica koje, zbog neobjašnjive privrženosti Gradu,  nisu htjele pobjeći. Iako su lako mogle. Kao da su htjele preostalo vrijeme svog leta provesti u blizini čovjeka. Onog čovjeka koji im je svakog jutra pored klupe u parku ostavljao komadić kruha ili peciva. U ono vrijeme dok su još ljudi duboko udisali svjež miris jutarnje trave. U vrijeme kada se sve činilo da je dobro i pitomo. Travu je, ipak, prekrio debeli sloj olovne prašine. A čovjeka su prekrile ruševine.

Da, Siniša je pisao iz Ljubavi. Bez gorčine i mržnje. Bolje reći, bez gelera one druge, nevidljive, a opet ubojite vrste. Pisao je iz srca koje nije bilo tijesno kao podrum u kojeg je, nekim usudom, grubo gurnut. Zato njegove riječi još i danas dišu. A i sutra će. Barem će ih netko negdje čuti. Zastati na trenutak. Onako, nježno i polako, osluškujući njihovo bilo. Onako kako to samo čovjek ponekad zna.

Sinišu, kažem, nisam poznavao. Ili ipak jesam. Jer govorio je o nečemu što bih i sam htio, kakvo god ‘sutra’ došlo. Govorio je o Ljepoti usred mraka. O Nadi usred strahovite buke. I usred kratkih i jezovitih tišina. Bio je čovjek kojemu se mogao osjetiti puls, a da ga prije nikad nisi sreo, pogledao u oči, osmjehnuo se i stisnuo mu ruku.

* * *

Sinišu su tog dana negdje odveli. Pa ga sada više nema. A, opet, ima ga. Jer za neke ljude se ne može lako reći da ih više nema. Doista, neki se ljudi ne mogu ubiti. Neki ljudi i kad ih silom naglo polegnu, stoje uspravno kao jarbol. Kao putokaz. Ili kao zvono koje još uvijek odjekuje. Koje zove da danas, ne sutra, izađemo iz podruma nekog svog jala ili šutnje. Da na slobodi ne postanemo sijedi. Ili štogod drugo.

Istina, neki nas ljudi podsjete da bismo trebali hodati kao ljudi. Kao ljudi koji su stvoreni da drugom budu čovjek, a ne vuk. Da, trebali bismo znati izboriti se za onu prvotnu ćud. A ne biti prevareni pa se oblačiti u ćud vučju. Da, trebali bismo tako živjeti, uprkos raznim tipovima gelera koji još uvijek režu zrak ne bi li pogodili i zatrovali. Ne bi li nam gorčinom i strahom duša bila zatočena u nekom hladnom podrumu, duboko negdje pod zemljom.

O, Bože moj, samo nas ti možeš izvući na čist zrak! Osloboditi! Oprostiti! Utješiti! Ohrabriti! Samo nam ti možeš vratiti osjetilo vida i mirisa da bismo napokon vidjeli! Da bismo zamirisali i zaživjeli Ljepotu koju nam, uprkos tonama olovne prašine, još uvijek dobrostivo nudiš! Koju jedva čekaš dati onima koji se otvore za Tvoju Ljubav, Vjeru i Nadu! Za Tebe!

16. studenog 2016.