Piše: Emil Cipar
Ovih dana sam često na groblju …nešto se uređuje, dotjeruje i tako. Puno je tu grobova, puno spomenika, puno ljudske taštine i želje i na groblju reći NU MENE!
Stariji spomenici ne razlikuju se puno, ali na novima dominiraju kič i patos i to sve naravno u crnom granitu ili brazilskom mramoru s obveznim natpisom tko podiže spomenik.
Spomenik se ne podiže pokojniku, već onaj koji daje graditi spomenik gradi ga sebi. A pokojnici? Jeli to bila njihova želja, vodi li onaj koji podiže spomenik možda neku sudsku rastavu sa najbližima zbog ostavine pokojnika?
Spomenici nam dakle ne govore ništa o pokojniku, ništa o njegovom životu.
Ovih dana sam i u voćnjaku …lijepo je vrijeme, pa ga valja iskoristiti.
Na međi do zapuštenog susjedovog voćnjaka je stablo bijele vrbe. Jedna posebna vrsta vrbe od čijeg se pruća pletu košare.
To stablo posadio je 1961. naš susjed i nekadašnji vlasnik Slavko Miklaušić. U selu je bio poznat pod imenom djed Slavić. Bio je vrlo osebujan čovjek.
U Slavoniju se doselio iz nekog malog mjesta u okolici Pregrade u Zagorju. Bilo je to početkom 20-tih godina prošlog stoljeća.
U Prvom svjetskom ratu služio je u austrijskoj vojsci, a borio se u Francuskoj. Znao je njemački i francuski i samim tim bio je izuzetan.
U Slavoniji su mu se rodila brojna djeca. Težak život …radilo se puno, daleko više nego što je to djedu Slaviću bilo po volji.
Ali volio je voćnjak i vinograd. Tu ga se je moglo uvijek naći.
Mi smo 1956. doselili iz Bosne a 1960. smo kupili vinograd …kako rekoh uz vinograd djeda Slavića. Nismo imali iskustva u gajenju vinove loze i svaki savjet nam je bio dobrodošao.
A na dobronamjernim i korisnim savjetima djed Slavić nije škrtario.
–Vidiš …ovdje bum posadil vrbu na međi. I posadil bu jednu dolje isto na međi. Kad me više nebu med živima ne mora se plaćati skupe mjernike, oni očeju sam naše peneze …rekao mi je u proljeće 1961. godine.
O našem vinogradu sam se brinuo uglavnom ja i savjeti djeda Slavića su mi uvijek dobrodošli. Naučio me je oplemenjivati voće na razne načine, a imao je i vrlo zanimljive poglede na život…
–Nema štetočina i korova zato se ne smeš nikom zameriti …ni biljki ni životinji. Sve je to Bog stvoril i sve to treba poštivati. Nije zmija kriva kaj nam grdo izgleda i ne treba ju zbog toga ubiti.
Tih zadnjih godina njegovog života djed se baš nije posebno slagao s „starom“ …njegovom ženom. Sva djeca su bila već otišla iz kuće samo je ostao najmlađi gluhonijemi sin Milan zvani Baćo.
I volio je „kaplicu“ djed Slavić.
–Kad si čovek malo spije život mu je puno lepši.
Bio je ljepši za njega, ali ne i za njegovu „staru“. Često su se zbog toga svađali i djed Slavić odluči u vinogradu izgraditi sebi „domaju“.
Od snopova kukuružnjaka napravio je kolibu i nazvao ju Vila Robinzonka. Tu je uselio sa svojim psom Fićom.
Proveo sam puno vremena u druženju sa Slavićem, naučio od njega puno o voću i o životu. Naučio me je praviti košare od pruća, ili od loze.
–Vrba ti je jako korisna biljka. Možeš si napraviti košaru od njenog pruća. U vinogradu imaš uvijek nekaj za privezati i to možeš učiniti s prutom od vrbe.
Kada je umro krajem 60-tih nedostajao mi je puno. Vinograd je dalje obrađivao njegov sin Baćo. I s njim sam imao vrlo bliski odnos, ali Baćo nije imao niti izdaleka toliko znanja kao Slavić.
Život je odveo i mene daleko od vinograda. Oba vinograda doživjeli su velike promjene. Sada su to voćnjaci, a vinove loze nema u njima.
Vinograd djeda Slavića danas je zapušten i zarastao, a ni u mome nema niti jedne voćke iz tadašnjih dana. Jedino vrba na međi. Ona je jedina svjedokom tih davnih vremena, ona pamti moju povijest poznanstva sa Slavićem od prvih dana.
Draga mi je ta vrba.
Da se vratim na kičave spomenike od crnog granita na brodskom groblju. Oni podsjećaju na nekoga tko je sahranjen ispod teške granitne ploče. Rekoh već …više govore o onome tko spomenik podiže nego o onome kome je podignut.
I moja vrba je spomenik. Spomenik na duh jednog dragog čovjeka koji me je puno naučio o životu. I danas vežem sve što se u vrtu ili voćnjaku treba vezati njenim prutovima. Danas to ljudi čine iz „ekoloških razloga“, a ja to činim zbog toga što me je Slavić tako učio.
Obrezao sam ju ovih dana.
–Sve te grane treba u jesen odrezati onda bu iduće godine bilo puno lepog, dugog, tankog pruća.
Ovih dana uređuju se spomenici i grobna mjesta općenito.
I ja sam svoj posebni spomenik djedu Slaviću uredio i pritom puno mislio na njega.
prekrasan tekst