piše: Kitana Žižić
To treba pitati legendarnu tetu Onicu. Ona nije imala nikakvih dilema oko toga.
Kad je ona upijala svim porama ljepote svog malog svijeta, nesvjesna njegove skučenosti, mnoge stvari su bile jasnije. Iskrenije. Časnije. Poštovalo se znanje stečeno školovanjem. Ponekad uz golema odricanja obitelji da bi omogućili obrazovanje onim članovima, koji su pokazivali sklonost librima, glad za knjigama.
„Imat će lakši život“, govorili su. „Bit će ugledni članovi društva, primanja će biti redovna, moći će djeci kupiti gavrilović zimsku salamu, maslac i čokoladu mliječnu“, očekivali su. Top zanimanja su bila: doktor, sudac i učitelj.
Kolika je to sreća iznjedriti jedan takav potentni dragulj iz svoje obitelji i/ili s radošću prigrliti na njedra familije jednog od njih činom ženidbe ili udaje. Kao da si uzjahao plemenitog konja, s njegovog sedla vidiš dalje i jasnije. Drugi te pozdravljaju uz naklon ili dodirom oboda šešira. Ili nekog drugog pokrivala za glavu.
Doktori se nisu bavili politikom kao mnogi u današnje vrijeme. Njihova misija bila je u skladu s Hipokratovom zakletvom. Nije bilo te sile ni nedaće koja bi ih otuđila od iste. Ne bi ondašnji doktori prošli pored unesrećenog ne trepnuvši, ubrzavši korak da stignu na svoje odredište. Pacijentu su prilazili kao članovi obitelji. Radno vrijeme je trajalo koliko god je trebalo, a zabrinutost za potrebitog dovodila ih je nepozvane u posjetu i kontrolu.
Što se sudaca tiče, znam samo da su ih obični smrtnici duboko poštivali, ali nisu imali veliku potrebu da ih pobliže upoznaju. Naša obitelj nije bila sklona devijantnom ponašanju, stoga su me valjda njihova zanimljiva iskustva mimoišla. Mnogo godina kasnije bio je dovoljan jedan jedini sudski postupak da upoznam dubinu i prljavštinu pravosudnog gliba, kao jednog od najklimavijih stupova naše nejake demokracije.
Učitelje također treba pohvaliti. Ako nam odgajaju djecu s požrtvovnošću, pružajući im ljubav i ugrađujući u njih moralne vrijednosti, ne trebamo se plašiti budućnosti. Vjerujem da i danas ima puno predanih učitelja, nastavnika i profesora. Ali nemaju onu ulogu u društvu koju bi trebali imati. Svoju razrednu učiteljicu doživljavala sam kao drugu mamu, voljela i cijenila i htjela dobro svladati lekcije da se ne stidim pred njom zbog neznanja.
Čini mi se da mi je uvod predugačak i da nije ekonomičan. Od jedne vrsne mentorice sam učila da kratka priča mora biti ekonomična. Učila, ne i naučila, premda mi termin „ekonomičnost“ nije stran.
I još malo uvoda u svezi medija. U vrijeme tete Onice to su bile novine i radio. Vijesti se nisu puno propitkivale. Nitko ne bi ni pomislio da mogu biti neistinite ili, kako ih danas zovu, smeće.
Sjedile smo nas dvije na skalama ispred njenog malog doma. To je bilo prizemlje dugovječne kamene jednokatnice. Oko nas pitari s cvijećem. Mirisi su bili opojni, kavica topla pušila se u šalicama, a ona se raspitivala o mojim novim simpatijama. Za nju sam bila izvor sreće i velika nada. Sve moje je proživljavala kao da su njeni osobni doživljaji.
Osim spomenutih zvanja, bila je opsjednuta i uniformama. Zgodni mladići u uniformama kapetana ili mornaričkog časnika, to bi tako lijepo pristajalo njenoj ljubimici, tj. meni.
Na red je došao i mjesni ljepotan plavih očiju, moj školski kolega. Nikako se nije mogla načuditi kako mogu biti neosjetljiva na njega. Zapravo i nisam posve bila, ali on se tada zabavljao s mlađom djevojkom iz našeg gradića. Mlađom ali slobodnijom.
„Ma što to vidi u njoj“, pitala se. „Nije čak ni lijepa. Ti jesi!“
„Draga teta Onica. Zaljubio se u nju. Njemu je lijepa. Osim toga, nije sve u ljepoti. Možda je pametna?“
„Pametna kažeš? Ne znam, ne bih rekla. Za tebe znam, jer si ti bila dvaput u novine. Ona nijedanput.“
Tako je naša Onica znala tko je pametan, a tko nije.
Godine su prošle, tetu Onicu nam otrgnule iz našeg života. I danas mnogima nedostaje, jer životom je svjedočila koliko se može biti topao i vedar, uz urođeni optimizam i nedaćama usprkos.
Prošlo je još nekoliko godina. Početkom jedne u Nedjeljnoj Dalmaciji objavljen je veliki članak o prvoj kapetanici na ovim prostorima. Nisam bila iznenađena, jer je odmalena pokazivala ljubav prema moru i brodovima i veliku hrabrost, kad je odlazila, ponekad i sama, u ribolov na hridi Lukavce u Korčulanskom kanalu, od južne obale otoka Hvara udaljene oko tri kilometra.
Moj tata je uvijek o njoj zbog toga s divljenjem govorio.
Teti Onici više nisam mogla ispričati kako je i ona pokazala da je pametna. Dokazala je zasluženim opsežnim člankom o sebi u novinama.