KAKVI SMO MI TO LJUDI

Piše: Emil Cipar
Osamnaest godina nakon završetka Domovinskog rata u Hrvatskoj se ništa promijenilo nije. Ništa na bolje, a puno stvari je još puuuuno gore.

Pa kako …reći ćete? Pa vijesti su pune uspjeha, postali smo članicom EU, Dinamo je opet bio prvi, na stadionima zna nekad biti i nekoliko tisuća posjetitelja.

Ispričavam se …u pravu ste …izmijenilo se puno toga. Povećao nam se inozemni dug, postali smo licemjerniji, postali smo svjetski prvaci u licemjerju …inače sve po starom:

Bolnice su i dalje iste, ambulante također, mjesta u vrtićima i staračkim domovima nema ni ‘za lijek’, dječji domovi i azili za životinje vrve jadnim, napuštenim dušama, u dućanima je sve više artikala zaštićeno plastičnim, neprobojnim kutijama, a sve više mladih, sve očajnije i iskrenije želi pobjeći odavde.

Ništa se u Hrvatskoj nije promijenilo osim što nam je zadnjih dana vrlo eksplicitno dokazano da ovom zemljom vlada i dalje nevidljiva hobotnica zla, sebični mediokriteti, oportunisti i dupelisci, sekta koja oko sebe okuplja naivno i još naivnije stado podjednako sebičnih oportunista koji dalje od svog nosa niti žele, niti mogu vidjeti.

Naše licemjerje stavit ćemo na papir prvog prosinca ove godine. I to ne bilo kakav papir …neee! Zapisat ćemo to u Ustav, isti onaj Ustav kojega tumačimo kako smo kad raspoloženi.

Prvog prosinca ove godine, svjedočit ćemo valjda najvećem porazu humanosti ove nacije, najvećoj krizi morala i najvećem licemjernom oportunizmu.

Za 47 milijuna kuna, koliko će sve nas stanovnike ove vukojebine koštati taj besmislen i nepotreban potez penkalom, u Ustav ćemo zapisati nešto što je samim činom rođenja garantirano svakoj osobi na ovoj planeti, upravo Ustavom!

Za 47 milijuna kuna, penkalom ćemo svima onima drukčijima od nas, referendumom reći: „Tko vas jebe tako poremećene, što se niste rodili ovako savršeni i vrijedni života i ljubavi kao ostatak civilizacije.“

Četrdeset i sedam milijuna kuna!!!

To je 47 bolnica, 47 vrtića, 47 škola, 47 staračkih domova, 47 dječjih parkova, 47 obrta, 47 firmi…
Minimalno 47 načina za riješiti minimalno 47 problema koji se tiču cijele nacije.

Međutim, hrvatska javnost će zaključno sa 1.12. u vjetar baciti 47 milijuna kuna, 47 milijuna snova i 47 milijuna epiteta kojima bi mogli opisati što to opće čini čovjeka čovjekom, a narod narodom.

Aktualna tema oko koje se lome koplja već duže vrijeme. Referendum je konačno zakazan za 1.12. ove godine. Referendumsko pitanje će biti: Jeste li za to da u Ustav Republike Hrvatske unese odredba po kojoj je brak životna zajednica žene i muškarca?

Prikupljanje potpisa organizirala je građanska udruga „U ime obitelji“ koja je za 2 tjedna prikupila 750.000 potpisa birača. Potpise su 14.06.2013. predali Saboru.

Ako se na referendumu većina građana izjasni ZA, u Ustav Republike Hrvatske uči će članak koji kaže da je: Brak životna zajednica žene i muškarca.

Zvuči logično, ali pitam se ja kako će se nakon prvog prosinca 2013. sklapati brakovi u Hrvatskoj. Kako će muškarac dokazati da je muškarac i žena da je žena. A to će morati, jer mogli bi se …bože sačuvaj prošvercati i oni što samo tako izgledaju.

Jedina skupina za koje je sigurno da su muškarci su katolički svećenici. Oni to imaju crno na bijelom, jer da nemaju ne bi mogli biti to što jesu.

Svi ostali imat će problema.

Izjasni li se većina građana ZA, bit će dobar znak kako se može nastaviti započeto. Ustavom ukloniti sve nevolje iz hrvatskog društva.

Ćirilica na primjer, ili Srbi koji su ionako svemu krivi. Trebat će i to uništiti Ustavom. Zna se!!!

Nekako mi to sve poznato. Vuče me kao da sam negdje čuo kako su u Hrvatskoj već postojali Rasni zakoni. Ulice u Hrvatskoj nose nazive njihovih potpisnika …Mile Budak je jedan od njih.

Nije to tada završilo dobro. Ali ovaj puta smo naučili nešto, postali smo pametniji …još pametniji. I postali smo licemjerniji. Ovaj puta ćemo svijetu glumiti tolerantnost i liberalnost …kao ono: svejedno nam je tko je koje vjere, nacije, seksualne orijentacije…

Našu spremnost svijetu nešto uspješno odglumiti smo i dokazali ovih dana:

Na zagrebačkom Aerodromu Pleso spustio se ovih dana najveći avion na svijetu. Tisuće Hrvata dočekalo ga je s pljeskom…

Ovaj događaj puno bolje je opisao naš Krule. Znate ga …to je onaj Bloger Krule čije priloge redovno objavljujemo …jebala ga općina.

Dakle Krule piše sljedeće:

Svi smo svjedoci velikog pothvata tvrtke “Končar”, i izvoza transformatora od ne znam koliko tona. Velika je to stvar. To je naša pamet, naše znanje… sve ono pozitivno je uobličeno u taj transformator. Hvala Bogu jedna dobra vijest u moru ovih govana.

Firma “Končar” nosi ime po Radi Končaru, narodnom heroju NOB-a, srpske nacionalnosti. Rade Končar je bio sekretar komunističke partije Hrvatske i organizator pobuna po Dalmaciji. Prije rata je radio u Zagrebu u “Siemens AG” (današnji “Končar”). Njegova poznata izreka prije nego su ga Talijani, nakon silnog mučenja, streljali… je:

– Milost ne tražim, niti bih vam je dao!

Onda, može li mi netko odgovoriti… zašto sad nema masovnog okupljanja pred firmom “Končar” sa zahtjevima da se promjeni ime firme a ne da nosi ime narodnog heroja partizanske borbe?

“Končar transformatori”!?… što ne bi bilo bolje, ne znam “Sanader transformatori”… “Pašalić transformatori”… “Ćesić Rojs transformatori”… imamo mi naših velikana iz novije povijesti, a ne partizančinu… jel tako?

U Zagrebu je ulica Rade Končara preimenovana u Ozaljsku i Trtinsku. Kako to da ime firme nije promjenjeno? Ah da, firma Končar je pod tim imenom poznata u svijetu pa bi mijenjanje imena firme zbunilo strane kupce. Znači kad je u pitanju novac, nek ime stoji… a kad se od naziva “Končar” ne zarađuje, skidaj i mjenjaj jer mi smo domoljubi!!!

Kako jadno… jadno da jadnije ne može biti. Htio sam vam samo dočarati kakvi mi zapravo jesmo… zaglavljeni u moru licemjerja i stostrukih mjerila…

Da bi još riječ rek’o! Hvala Krule!