OVO NE SLUTI NA DOBRO

Vesna Pusić i Frank-Walter Steinmeier dogovorili se da je zemlja okrugla

piše: Emil Cipar
Čitam kolumnu kolegice Sonje Breljak pod nazivom: PA TI BUDI NOVINAR. Čitam i smijuljim se u bradu. Kolegica je sudjelovala na jednom događaju na kojemu se ništa nije dogodilo.

Sve bi to bilo u redu, kolegica je svoj frust iznijela u kolumni i to je to.

Čitajući Sonjine redove sve više mi postaje jasno kako se upravo na tome susretu ministara vanjskih poslova dogodilo jako puno, ali istinu ćemo saznati tek idućih dana, mjeseci, godina… i to onako po komadić, nešto milom nešto silom.

Ne znamo što se točno dogodilo, ali dogodilo se nešto nepredviđeno. Zašto tako mislim?

Kad god su diplomacija i protokol zbunjeni i iznenađeni razvojem događaja …tada se događaji ovakvi gafovi …otkazuju se termini, premještaju se termini, zbunjuju se novinari, nema nikakvog pisanog materijala…

Iz mog osobnog iskustva znam da se je najviše dogodilo tada kada se novinarima ništa nije reklo nakon sastanka.

Ne mogu vjerovati da su ministrica Pusić i ministar Steinmeier samo:  …Razgovarali  o Europi – tamo gdje jeste i tamo gdje ju žele, o stanju u Regiji… da su se dogovorili da će zemlja ostati okrugla i da će se zajednički zalagati da sunce i dalje izlazi na istoku.

Čini mi se kako je to bio početak jedne vrlo ozbiljne krize, isto tako jedne krize kao i one nakon Tuđmanove posjete u Bonnu 1993.

I tada je bio potpuno isti scenarij. Tuđman, Kohl i Genscher sastaju se u kancelarovom bungalovu, nakon toga zajedničke izjave za medije ispred bungalova, velika presica u hotelu Holiday inn… ma čudo jedno.

I tako …čekamo mi novinari ispred bungalova na dolazak sudionika u nadi uhvatiti neku ekskluzivnu izjavu od Genschera, Tuđmana…

Ništa od toga. Njihovi blindirani automobili projuriše pored nas i ulaze u dvorište kancelarovog bungalova velikom brzinom.

Čekamo dalje, nagađamo, špekuliramo… Iskusniji kolege odlaze pisati prva izvješća.

Nakon nekog  vremena sudionici izlaze. Opet velikom brzinom …ništa od izjava.

Zbunjeni novinari, zbunjen protokol…

Šta će biti sa zakazanom Tuđmanovom presicom u hotelu Holiday inn? Odgađa se kao …ili možda ipak ne …otkazuje se …piši kući propalo je.

Gordana Horvat tajnica u koordinaciji HDZ-a šapne mi na uho da će presica ipak biti, ali samo za hrvatske novinare.

Naravno da sam to rekao i njemačkim kolegama. Il’ imaš što reći il’ nemaš. Ako imaš, neka to čuju svi, ako nemaš onda se nema ni za hrvatske novinare.

Jako mučna presica je to bila. Od Tuđmana smo doznali tada isto što je Sonja čula od Vesne Pusić: …Razgovarali  o Europi – tamo gdje jeste i tamo gdje ju žele, o stanju u Regiji… da su se dogovorili da će zemlja ostati okrugla i da će se zajednički zalagati da sunce i dalje izlazi na istoku.

Nakon toga susreta u Bonnu su jako zahladili odnosi između Njemačke i Hrvatske i dugo je potrajalo dok se stanje nije donekle normaliziralo.

I sada ista priča, pa će vrijediti idućih dana obratiti pažnju na razvoj događaja. U želji da ništa posebno ne kaže o slučaju Mustač i Perković ministrica je rekla i previše: –Postupit će se upravo prema traženju.

Što traži Njemačka?

Njemačka traži izručenje, a to je stvar hrvatskog pravosuđa, a ne članova vlade. Tako bi trebalo biti. Hoće li Perković i Mustač biti izručeni njemačkom sudstvu trebao bi odlučiti hrvatski sud, a ne hrvatska politika.

Otkuda Vesna Pusić prije odluke suda zna kakva će ta odluka biti? Nije li to prejudiciranje presude suda koji bi trebao biti neovisan?

A možda žena ima samo slabe živce i razmišlja kako bi najučinkovitije napustila koaliciju. Ona ima velike političke ambicije, ali u Hrvatskoj je dosegla limit. Šansu za dalji uspon u karijeri vidi jedino u Briselu, ali na tom putu se sada ispriječio slučaj Perković.

Iz držanja i ponašanja političara na sastanku u Berlinu da se iščitati da je Vesna Pusić došla kupiti vrijeme, ali Nijemci nisu imali razumijevanja. Drugim riječima: ne vjeruju nam više.

Ako Perković bude izručen ne valja po hrvatsku politiku, jer njegov odvjetnik Ante Nobilo otvoreno prijeti kako će onda isplivati na površinu puno pikantnih pojedinosti iz povijesti mlade hrvatske države.

Ako Perković ne bude izručen prijeti nam izolacija. Saveznik Njemačka na koju smo uvijek mogli računati, izgubila je s nama živce, a bez nje smo potpuno izgubljeni.

A što tome svemu misli naš predsjednik Ivo Josipović. On se još nije jasno izrazio do sada. Vjerojatno se mora konzultirati sa svojim savjetnikom za sigurnost a to je Saša Perković, sin traženog Josipa Perkovića.

Ovih dana izlazi, nekako samo do sebe puno toga na vidjelo, ruše se mnoge dogme, sve više imena bivših suradnika UDBE izlazi na vidjelo. Možda će se otkriti i kako je to bilo moguće da je UDBA godinama proganjala Gojka Šuška, a kad je on postao hrvatski ministar odbrane za svoga zamjenika postavio je upravo svoga progonitelja Josipa Perkovića.

Imam osjećaj da su njih dvojica taj deal dogovorili davno prije.

Nakon one presice u Bonnu 1992. na prijemu kojega je priredio hrvatski predsjednik u istom hotelu, razgovarao sam sa Mirom Barišićem. Rekao mi je da se konačno osjeća siguran među svojima i rekao je da je konačno odahnuo nakon toliko godina progona od strane UDBE.

Nije dugo uživao sigurnost među svojima. Ubijen je na hrvatskom tlu od hrvatskog metka, a ubojica do danas nije pronađen. Možda sada doznamo više o njegovom ubojstvu kao i o mnogim drugim nerazriješenim ubojstvima.

Sve u svemu naš život u Europi nije počeo pod sretnom zvijezdom. Sa Nijemcima se slažemo jedino u tome da je zemlja okrugla i da sunce izlazi na istoku.