S KIM TREBA DOČEKATI BOŽIĆ?

Sanjine priče
piše: Sanja Pilić
Imam četrdeset godina i još nisam ulovila muža. Grozno. I ne samo da ga nisam ulovila, već sam uoči Badnjaka dobila nogu od ljubavnika psihijatra i tako zauvijek zapečatila svoj status usidjelice. To je nešto najgore što mi se moglo dogoditi. Mama me svojedobno podučavala strategijama osvajanja muških srdaca …i u tome sam imala uspjeha …međutim ni u jednoj vezi nisam izdržala dulje od šest mjeseci. Jednostavno, ne znam kratku priču razvući u roman, rekao bi moj prijatelj pisac.

Da ću Božić dočekati sama, saznala sam u Konzumu dok sam glavinjala između polica sa šampanjcem, u potrazi za puricom. Mobitel se oglasio Spring Thaw melodijom koja se bjesomučno ponavljala u sve glasnijoj verziji, a ja sam crvenjela zbog nimalo diskretnog tona što je izvirao iz svemirske crne rupe smještene u mojoj torbi.

-Napokon …uzdahnuo je psihijatar kad sam se oglasila. -Želim s tobom razgovarati u četiri oka.

Pretrnula sam osjećajući da mi se loše piše i krenula prema hladnjači. Brdo uredno zapakiranih purica čekalo je samo na mene.

-Da …šapnuh skrušeno.

-Mislim da moramo definirati našu vezu …započeo je psihijatar. -Čini mi se da smo se previše brzo uletjeli u ovaj odnos. Osjećam se pomalo zarobljeno… Volio bih  o tome prodiskutirati…

-Joj …jauknuh …samo to ne! Žena u zelenom šeširu udari me laktom u rebra. -Gužva je. Reci mi to jednostavnije: trebam li kupiti puricu ili ne?

-Ne banaliziraj! …odgovori psihijatar.

-Trebam li kupiti puricu ili ne? …ponovih pitanje vadeći maramicu za brisanje mogućih suza i odmičući se od hladnjače sve bržim i odlučnijim korakom. Bocu šampanjca izvadih iz košarice i ostavih je pokraj boca s uljem.

-Bojim se da ne …nakon duže stanke oglasio se proučavatelj ljudskih duša.

-Okej! …složih se brzo

– Volio bih da se nađemo barem na kavi.

-Drugi put …odgovorih osorno. Hvala Bogu, moja iskonska, ponosna i beskompromisna narav  provalila je iz mene poput tsunamija …dosta je glumljena simpatične ženice! Baš mi i nije trebao psihijatar u životu, pomislim.

-Čujemo se …rekoh i izađoh iz prodavaonice.

Vani prši snijeg, ne uspijevam otvoriti kišobran (s obzirom da je kupljen za dvadeset kuna na Trešnjevačkom placu to mu i nije dužnost), cipele su mi mokre – samosvjesni vozač crvenog alfa romea zalio me mlazom smrdljive vode nakupljene iznad slivnika dok sam  pokorno stajala na raskršću i čekala da se upali zeleno svijetlo. Mobitel je ponovno zavijao. Danas nije moj dan, zaključila sam..

Sudbina mi je upravo potvrdila da sam dijete nesreće, luzerica i bezveznjača koja nije, molim lijepo, uspjela zadržati kratkovidnog uposlenika  psihijatrijskog odjela klinike Rebro. Tip je, vjerojatno, zaključio da sam komplicirana poput Silvije Plath, kvazilinearne jednadžbe i Minosove palače …iako u tome nema ni zrnca istine… Najjednostavnija sam  žena na svijetu, kao haiku pjesma ili čaša vode. I tražim isto takvog muškarca, a nalazim samo manje ili više sofisticirane muljatore. Iskreno govoreći nije ni čudno što moje veze traju kratko …muškarci su mi zanimljivi samo dok o njima znam vrlo malo ili ništa …i stoga se uglavnom pokušavam domoći primjeraka izvan vlastitih društvenih i staleških krugova.

Ali Zagreb je mali grad i prije ili poslije svi se poznajemo ili smo u krvnom srodstvu. Ubrzo ustanoviš da je život dosadan i predvidljiv poput kablovske televizije i uhvati te panika. Zar je to …to?  Takvo pitanje me je i dovelo me u sobu distanciranog psihića koji želi uspjeti u životu i pojavljivati se u kontakt emisijama.

Ja sam htjela da se valjamo u postelji i pijemo vino iz jeftinih čaša u potpunoj anonimnosti, a on je iskao niskokaloričnu strast, uglačane plahte i  razuman razvoj odnosa …štogod to značilo. Zapravo, Božić se i ne dočekuje s nekim koga ne možeš cmoknuti ispod bora onako iskonski i strastveno, zaključila sam nakon što prođoh raskrižje u svom najbespomoćnijem izdanju.

-Gospođice, nešto vam je ispalo iz vrećice…

Okrenuh se. Snijeg se pretvarao u kišu, a ja sam se pretvarala u rugobu. Razočaranje nas poružnjuje nevjerojatnom brzinom: osjećala sam težinu kapaka, stisnutost usana i tupavu mlohavost obraza koja je onemogućavala iole simpatičniji smiješak.

Mladić u kariranoj košulji bez kišobrana i mokre kose gledao je u mene okruglim, sjajnim očima.

-Ustvari, ništa vam nije ispalo, ali vi ste mi zanimljivi. Proučavao sam vas. Stanujemo u istoj zgradi, u istom stubištu. Podstanar sam. Niste me zamijetili. Ali ja vas jesam. …izjavio je.

-O, pa super! Znači da idemo i u istom smjeru ..dočekah se na noge. -Možete li mi ponijeti tu vrećicu! Iako nije teška.

Mladić prihvati vrećicu i nasmije se. Kiša je sve jače padala.

-I zašto ste me baš večeras zaustavili i predstavili se? …upitala sam ga.

-Ne želim biti sam na Božić. Ne želim ga provesti  s prijateljima s kojima sam svaki dan. Nemam curu. A onaj vaš ljubavnik je vjerojatno oženjen… Pa sam mislio…

-Koji ljubavnik?

-Čovjek s cvikerima.

-Nije oženjen. Samo je ozbiljan.

-Oh, znači s njim ćete provesti Božić? Ali on nije za vas…

-Ne, neću. I kako to mislite …on nije za mene?

-S njim se ne možete dovoljno smijati …rekao je mladić. -Ukoliko vam je to važno, a mislim da je…

-Dobro ste me proučili…

-Da.

-A kako to da ja vas nisam zamijetila?

-Trudio sam se da me ne zamijetite …odvratio je zagonetno.

Hm, zanimljivo, pomislih. Mladić je iz mog filma, osjećam to. Iz glupavog sentimentalnog filma u kojem su važni osjećaji i iskrenost, a ne stanje dionica na burzi, globalno zatopljenje, kupovanje glasova, investicijski fondovi i marketing. Klinac još nije naučio lagati, barem se nije izvještio u velikim lažima.

-Hoćemo li dočekati Božić zajedno onda? …upitao me bezazleno. -Mogu vam ponuditi hrenovke sa senfom jer mrzim kuhati.

Nasmijah se glasno. Najradije bih dotaknula mladićevo lice. Osjetim kako se hormon sreće probudio, protrljao oči i počeo kolati mojim tijelom. Život je čudan. Njime vladaju kemijski zakoni …zato su ovisnosti toliko raširene. Svi ljudi žele biti voljeni: izbačeni iz Raja nekoć davno na različite načine pokušavaju opet doseći to stanje milosti. I riješiti se osjećaja krivnje koji nose kao posljedicu bilo kakvih odluka.

-Ne znam…

-Nemojte previše misliti! …prekinuo me mladić i gurnuo u vežu, pa u stubište olinjale austrougarske građevine kraj koje zastadosmo. -Došlo je vrijeme da prestanete razmišljati i počnete živjeti. Radije se hajdemo ljubiti.

Oh, uzdahnula sam, k vragu! Postoje trenuci kada treba riskirati i biti totalno nerazuman, vjerovati u čudo i ne kalkulirati. Baš bih se ljubila s nepoznatim! Taj malac me zbilja poznaje!  Isprobala sam razne vrste riskantnih sportova, putovala po nepoznatim zemljama bez kinte u džepu, drhtala od straha u bezbroj idiotskih situacija, vidjela što običnim smrtnicima nije dano i sve preživjela …ali ljubljenje nakon dvije minute poznanstva još nisam iskusila.

-Svidjet ću vam se …rekao je  mladić i maknuo šiške s mog čela, a vrećicu spustio na pod.

Sva sreća da ipak nisam intelektualka, pomislila sam razgaljeno, ne zatvarajući oči.  Pročitane knjige, filozofska razglabanja, i osjećaj etičnosti još uvijek me nisu pretvorili u tužnu gljivu u predugačkoj suknji. Mladić me dodirnuo svojim vlažnim, toplim usnicama, pa se stadosmo ljubiti kao da se nikada nećemo zasititi jedno drugog i kao da ništa važnije od ljubljenja na ovom svijetu i nije… A vjerojatno i nije. Sva pamet čovječanstva vrijedi manje od zagrljaja, ptičjeg pjeva ili sunčanog jutra.

-Znao sam da si luckasta …promrmljao je kad se upalilo svjetlo u stubištu. Stara gospođa s psom prošla je pokraj nas.

Zacrvenjeh se. Mobitel je ponovno počeo zavijati u torbi. Zvuk me podsjetio na moj status usidjelice kojim izazivam sažaljenje kod bliskih mi srodnika. Psihijatar, pisalo je na zaslonu.

-Ne trebaš se javiti …objasnio mi je mladić vragoljasto. -Pitanje predblagdanske, blagdanske i postblagdanske  tjeskobe je riješeno – provest ćemo Božić i Novu godinu zajedno. A onda, pustit ćemo da se stvari odvijaju same od sebe.

Ostadoh bez riječi, doslovno bez riječi. U desetak minuta pretvorih se od razbješnjelo ucviljene i napuštene jedinke  u senzualnu brinetu pred kojom je blistava silvestarska  budućnost bez  antidepresiva i hipnotiziranog buljenja u televizijski ekran.

Mladić me primio za ruku, uzeo vrećicu i namignuo mi.

-A što kažeš da ipak nabavimo puricu? …upitao me.