ZA ŠAKU EURA

SUSRETI
piše: Emil Cipar
-Ne možete sa psom u kafić …ovo je javno mjesto!
-Pa javno mjesto je i ulica, na kojoj su postavljeni ovi stolovi! …kažem.
-Ne može i gotovo …odbrusi mladić. –Treba još samo da naiđe sanitarna i osta ja opet bez posla.
-Dobro, dobro! …nema problema! Nismo baš toliko ni željni sjediti na terasi kafića u kojemu nismo dobrodošli!
-Nemojte se ljutiti, ali ja sam novi ovdje, pa ne znam smijete li tu sjediti sa psom ili ne smijete. Mogao bi ih imati problema.
Čuko je žedan, zato sam i stao, jer sam mu htio ponuditi svježu vodu. Kafić je u jednom selu istočne Slavonije, a gostiju ni u mislima. Rano ljetno poslijepodne u jednom slavonskom selu. Oduvjek je preko podneva vladalo mrtvilo u selima slavonske ravnice, pa ni novo vrijeme, ni kafić imena „Azuri“, nije unijeo promjene.
-Koliko ima još do Vukovara?
-Nemam pojma. Ja sam iz Vinkovaca, a u Vukovaru nisam bio nikada. Nije daleko …valjda.
Sad …nije daleko je sveobuhvatno, ali ako je pas žedan, onda se to da odužiti. Ali kad već nismo dobrodošli upućujemo se prema autu.
-Ma čekajte! De sjednite ovdje …valjda neće nitko naići. Čini mi se da je pas žedan donijet ću mu vode, samo ne znam u čega bi, a vi …što želite?
-Jednu produženu kavu i čašu vode, a posudu za psa imamu autu.
Sjedim u hladu golemog kestena. Ugodnije je nego u autu, a može čovjek ispružiti noge.
-Evo kavica, a evo i voda za tebe. Ti si meni jako žedan. Koja je to vrsta psa? Baš je bio žedan!
-Daj pravi nam malo društvo, popi i ti nešto s nama.
-Ma ne znam …može naići gazdarica. Znate radim tek dva tjedna, pa ne bih htio izgubiti posao. Evo ja ću stajati ovdje, pa mogu vidjeti na cestu …nisam vas pitao želite li mlijeka u kavu.
-Ne hvala …ovako je super! A gdje si prije radio?
-Nisam nigdje još. Proljetos sam diplomirao u Zagrebu i odonda ništa od posla.
-A šta si diplomirao?
-Povjest umjetnosti na filozofiji.
-I dobro …jesi li tražio posao u struci?
-Ma dajte molim vas! Pa ko treba povjesničara umjetnosti danas?
-Zašto si onda baš to studirao?
-A šta sam trebao studirati …pitam ja vas! Susjed je završio agronomiju i radi na moru kao konobar. Sada žali što nije studirao jezike …bilo bi mu lakše u poslu.
-Kojem poslu?
-Pa to …kao konobar. Lakše sa strancima. Dobro ja ovdje nemam stranaca …a nema ni naših …ovako je svaki dan, jedino navečer nešto malo i onda subotom poslije podne...
-Pa kako te onda gazda plaća, ako ne napraviš prometa.
-Ma to se i ja pitam …kako će mi platiti. Evo do sada sam napravio 50 kuna prometa, a radim od sedam ujutro. Ovi rashladni uređaji troše puno struje, pa su sigurno potrošili više od toga. Meni je važno da me gazda prijavio i da nisam kod kuće, kod roditelja…
-Ali ne može to stalno tako!?
-Znam i sam da ne može! Ali šta ću? Kad bih mogao negdje van …barem neko vrijeme. Imam prijatelje u Švicarskoj, pa sam im rekao da pogledaju…
-A šta bi volio raditi?
-Ne znam ja ništa raditi. Bio sam dobar učenik, pa me roditelji školovali. A nije im bilo lako. Otac radi na željeznici, a mama nigdje i imam još sestru na studiju u Osijeku. Ona je treća godina prava. Ali isto tako …kad završi …gdje će odraditi pripravnički staž!? Dobro …ona je žensko …udat će se.
-Stvarno gadno! Loši izgledi …nekih drugih mogućnosti nemaš?
-Ima moj djed u Ivankovu puno zemlje. Uvjek je govorio da će to ostaviti meni. Ali šta početi s tim!?
-I nisi studirao povjest umjetnosti da bi radio na zemlji.
-A nema to veze …rado bih ja. Volim ja to. Prije sam svaki slobodni trenutak provodio na selu, imao tamo zečeve i golubove… Samo sad se ne može od toga živjeti, a rado bih ja. Trebao bih u imanje uložiti puno, a novaca nemam. Zato bih volio na neko vrijeme van …raditi bilo što, da zaradim za početak. Ne bojim se ja posla.
-Moramo polako krenuti …da platim!
-Kava i sok! Šesnaest kuna …ako imate sitnoga molim vas. Nemam ništa sitnoga u kasi. Danas sam …ali to sam vam već rekao.

Vraćam se navečer pored kafića „Azuri“. Na terasi je desetak ljudi. Suprotno mojemu običaju zatrubim u znak pozdrava konobaru.
Nešto razmišljam uz put. Koliko li je mladić koštao državu i roditelje da završi studij. I sada sa diplomom u džepu zadovoljan je da je prijavljen …da mu ide radni staž. Hoće li dobiti plaću od 1 500 obećanih kuna stoji još u zvjezdama. Za bilo koji posao u inozemstvu, spreman je napustiti zemlju.
Slavonija na početku dvadesetprvog stoljeća. Sumorna, mutna, tužna slika.