VRIJEME ZA NOVOG LIDERA

Orasi i zore neće izroditi ništa novo na hrvatskoj političkoj sceni

piše: Žarko Delač
Posljednjih godina možemo zamijetiti kako se na hrvatskoj političkoj sceni ne događa ništa novo. U stvari etablirani političari osnivaju ili najavljuju neke nove političke stranke s kojima žele krenuti u utrku za biračima. Prva će prigoda biti skorašnji  izbori za Europski parlament.

Obzirom na malo biračko tijelo neću otkriti ništa novo kako je toliki broj političkih stranaka i opcija neuobičajen. Enigma je pri tome što tjera hrvatske građane i kakav je to politički nagon osnovati vlastitu stranku. Osobito ako imamo na umu kako je i skoro svakom prosječnom poznavatelju hrvatskih prilika jasno da smo zasićeni strančarenjem i šarolikim političkim platformama.

Uz to, suvremeni tražitelji političke samostalnosti moraju imati na umu kako je u konačnici vrlo teško u današnjem suvremenom političkom okruženju provesti vlastite ideje, viziju ili volju.  Tu i tamo igrom slučaja uspije poneki projekt takvog tipa ali u principu dugoročne posljedice i kontinuirani rad nije zabilježen. Prema tome moguć je kratkotrajan politički bljesak ili uspjeh pa uglavnom novokomponirani politički lideri time pokazuju samo svoje osobne i egoistične namjere.

Upravo je to i glavni razlog nepovjerenja birača u preobrazbu političara iz jedne u drugu opciju, u neke nove programe i nazive stranaka.

U tome su do sada u Hrvatskoj jedino uspjela dva političara, a jedan je od njih gradonačelnik Grada Zagreba. Pri tome, potonji bi jasnim političkim programom i idejama mogao još i nadalje politički evoluirati. Osnovni je razlog u njegovoj osobnosti i urođenom liderstvu, sposobnosti okupljanja oko svojih ideja ljudi različitih profila te neiscrpnoj volji i energiji.

No pri tome, za razliku od novokomponiranih stranačkih vođa, u ovom slučaju možemo zamijetiti posve suprotan slučaj. Riječ je o oklijevanju u osnivanju političke stranke ili nekog drugog oblika političkog organiziranja koji bi omogućio  okupljanje simpatizera i istomišljenika diljem Hrvatske.

Naravno kako pod hrvatskom realnošću i novinama nisam zaboravio i na mrvljenje političke scene među umirovljeničkom, zelenom ili pravaškom opcijom. Postalo je posve normalno da svaka  politička stranka koja iole drži do sebe ima svoj prirepak u obliku neke umirovljeničke stranke. I sve dok se ti političari koji se odreda zaklinju u borbu za interese ove danas socijalno vrlo ugrožene društvene skupine ne ujedine, na hrvatskoj će političkoj sceni i dalje vladati dvostranačje.

Pri tome to i ne mora biti loše kao što nam pokazuje i najnoviji primjer u Njemačkoj ili dugogodišnja tradicija u SAD-u. Naime, uz puno kompromisa i političkog trgovanja koalicijskih partnera, nema kvalitetnog napretka i razvoja već samo jalovih međusobnih pregovora i dogovora.

Demokracija je u svakom slučaju maska za birače i javnost i daje privid ravnopravnosti. Ponekad bi se političari trebali ugledati na institucije koje su hijerarhijski ustrojene i godinama odolijevaju svim nedaćama i društvenim promjenama. Na tom su principu ustrojene vojske i policije, a dovoljno je navesti i primjer katoličke crkve koja opstaje već više od 2000 godina.

Na žalost, na našoj političkoj sceni nedostaje pravih vođa, odlučnih i državnički orijentiranih političara koji bi mogli pridonijeti korjenitim pozitivnim društvenim promjenama. Srećom takvu smo osobu imali prije dvadesetak godina, a nadam se kako konačno dolazi vrijeme da se jedan lider ponovno pojavi na hrvatskoj političkoj sceni.