piše: Žarko Delač
Jadikovke i prozivke pojedinih hrvatskih političara kako birači ne gledaju njihove programe već samo glasaju na temelju medijskih istupa i jeftinih poruka pokazuju totalno nerazumijevanje realnog stanja u društvu.
Opće je poznato kako proizvode bilo koje vrste u velikoj mjeri još uvijek prodaje ambalaža i prikladna poruka dok je u drugom planu kvaliteta, cijena ili svrsishodnost.
Isto je tako i u političkom marketingu u kojem političari prodaju svoje programe i ideje na rok od četiri godine.
Stoga se moderni političari sve više okreće virtualnim komunikacijskim kanalima i izravnoj komunikaciji s biračima preko društvenih mreža.
Obzirom da su usporedbe koristan alat u komunikaciji i potvrđivanu činjenica zgodno je podsjetiti kako je po mnogim analitičarima za prvi predsjednički mandat predsjednika Obame najzaslužnija internetska kampanja. Svjedoci smo kako se slično ponovilo ovih dana u Kanadi gdje je pobijedio liberalni kandidat. Uz to, poruke koje dolaze do birača moraju biti jednostavne, zanimljive i personalizirane što stranački programi u osnovi nisu. Birači nemaju vremena čitati zamorne materijale jer traže razonodu i lagano štivo.
Primjer donedavnog predsjednika Republike Hrvatske klasičan je primjer dobrog programa koji zbog svoje složenosti nije uspio doći do velikog broja glasača, Stoga političari trebaju iznjedriti samo nekoliko najvažnijih političkih i programskih teza koje će biti prihvatljive velikom broju birača. S kompilacijom svojih stavova i razmišljanja trebaju se kontinuirano obraćati potencijalnim glasačima, objavljivati zanimljive fotografije i video klipove te odgovarati na upite kako bi osigurali dvosmjernu komunikaciju. To može raditi i netko u njihovo ime kako bi barem prividno sudionici virtualnih mreža imali osjećaj kako se s njima komunicira.
Obzirom da su ove teze osnovni postulati polimara (političkog marketinga), ne predstavljaju novinu i ništa revolucionarno, opće su poznate i u praksi dokazane, neobjašnjivo je kako oni koji žele preuzeti ili ostati na vlasti to još nisu u potpunosti prihvatili.
Najveći je domet plaćanje skupih oglas (banera) koji se pojavljuju na društvenim mrežama i u nekoj mjeri imaju suprotni efekt jer iritiraju čitatelje.
Suprotno tome dodatni je motiv većeg angažmana na društvenim mrežama relativno jeftina, a ne samo učinkovita, komunikacijska strategija dostupna strankama i sa skromnijim budžetom.
Mnogi će ipak reći kako sa znanstvenog gledišta takva situacija ipak nije opravdana jer bi u prvom planu trebali biti kvalitetni programi i ljudi koji će ih provesti! Naravno da je u suštini to točno ali …
Zbog toga ukoliko predstavnici neke političke opcije žele biti na ili pri vlasti moraju prihvatiti činjenicu da facebook, twitter, Instragram, Reddit, Youtube i na stotine drugih društvenih mreža moraju zauzimati stožerni oblik njihovog polimara.
Uz nedostatak takve strategije i korištenja blagodati virtualnih mreža političarima ne preostaje ništa drugo nego jadikovanje kako njihovi programi i ideje nisu prepoznatljive i valorizirane.
Za to će vrijeme selfie drugorazrednih političara imati veću popularnost od akademskog pristupa programskim ciljevima, tezama i smjernicama prvorazrednih političara.
Ili oni samo misle kako su prvorazredni?