piše: Mirko Omrčen
Aktualna tema u Hrvatskoj je ustav. To je važna tema ali o njoj se ne govori u onolikom obimu kojeg po svojoj važnosti treba i zaslužuje. U ovom tekstu o toj temi također će biti govoreno.
Odmah na početku valja reći da bi prema svojoj biti ideje demokratske ustavnosti ustav trebao donositi narod. U stvarnim demokracijama on i nastaje kao povelja demokratskog građanstva i njegovog prosvijetljenog elementa koja ima služiti interesima većine. To je i temeljno načelo ustavnog tumačenja.
Vezano uz Ustav valja napomenuti kako bi on trebao imati jaču pravnu snagu nago zakoni koje donose predstavnička tijela. Kako su ga se dužni pridržavati svi, pa i najvažniji dužnosnici državne vlasti.
Autori koji se bave ustavima napominju kako je od bitne važnosti da se SVE najvažnije odluke ustavnog značaja trebaju donositi glasovima većine državljana na referendumu. U stvarnim demokracijama to i jest praksa i pravilo.
Od svega ovog ukratko izloženog u uspostavljenoj hrvatskoj državi nismo vidjeli mnogo. U Hrvatskoj zakon je volja suverena, a tu se može govoriti o volji pojedinaca, čak niti kolektivnog tijela ali niti partije koja je zauzela vlast. Cijeli pravni sustav u RH samo je sredstvo na raspoložbi samovoljnih moćnika- stvarnih nositelja vlasti ( vazalne vlasti), koje oni koriste po svojoj volji za postizanje svojih ciljeva i ciljeva onih tuđih moćnika kojima služe.
Značenje i bit ustava
Nastaviti govoriti o toj temi zahtijeva pojasniti značenje i bit ustava i ustavnosti.
U hrvatskom jeziku pojam “ustav“ povezuje se sa pojmom “ustava“ ( brana) i “ustavljati“ ( braniti,kočiti) koja je, kako se tumači, očito u vezi s tradicionalnom funkcijom ustavnih dokumenata kao oslonca pridržane državne suverenosti.
Sam Ustav kao pravni akt stvara temelje za uspostavljanje ustavne vladavine, a to je vladavina u kojoj je svaki nositelj vlasti ograničen ustavom i pravom.
Ta vladavina izražava shvaćanje kako je svaka vlast podložna pogreškama i zlouporabama pa takva treba biti ograničena sustavom ustavnih pravila. Bit ustava prema tome je u ograničavanju vlasti u omogućavanju uspostavljanja djelotvorne javne vlasti, jer je ona u interesu društvene zajednice.
Mora ju se ograničiti da bi bila takva kako bi se spriječile zloporabe i pogreške ali se upozorava da ograničavanje mora biti takve prirode da omogući nužno potreban stupanj djelotvornosti vlasti te istodobno spriječiti njezina presizanja u zaštićena područja prava i sloboda zajednice.
Hrvatska bez ustavne vladavine
Proizlazi kako bi ustav trebao biti akt samog suverena (naroda, kao zajednice ravnopravnih državljana) i kako bi trebao unutar demokratske države ograničavati i same nositelje vlasti u državi.
Hrvatski narod ima ustav no niti je bio akter u njegovom stvaranju niti hrvatski ustav ograničava same nositelje vlasti u državi (recimo državi).
Upravo primjer Hrvatske pokazuje da politike ne mogu biti djelotvorne, ako se ne nadziru, ne ograničavaju.
Ničim ograničena vlast u Hrvatskoj protivi se svakoj ideji i praksi ograničavanja vlasti, jer bi takvo što, kao navodno, moglo vlast učiniti nedjelotvornom i onemogućiti je u obavljanju zadaća zbog kojih je uspostavljena.
Unatoč takvim stajalištima ograničavanje je potrebno ali u kontekstu već opisanog. Ono je potrebno i u slučaju kad nositelji vlasti imaju najbolje namjere i strogo izbjegavaju zloporabe, jer bez nadzora uvijek su moguće pogrešne pa i katastrofalne odluke.
Odsutnost ograničavanja omogućuje nositeljima vlasti njezino korištenje u svojemu interesu i zlouporabe nasuprot interesima drugih građana i političke zajednice u cjelini. Upravo tome svjedočimo u RH gdje je korištenje vlasti u svojem interesu i zloporabe jedna konstanta nositelja vlasti u Hrvatskoj bez obzira bio HDZ ili SDP na vlasti.
Tragične posljedice
Posljedice neograničene vladavine snosimo i danas, a snosit ćemo i u buduće. Takva vladavina nanijela je samom procesu demokratizacije društva njenom gospodarskom i ekonomskom te zajednici sveukupno golemu štetu.
Hrvatska zajednica postavljena je danas od uske grupe ljudi od određene manjine dviju obitelji u kojima je dužnost svih podržavati , slušati i služiti vođu, a cilj doživotna politička vlast u RH kao i osobni interesi, a ne interesi zajednice. Osobno bogaćenje i pljačka te putem toga daljnje osvajanje i uzurpiranje vlasti bez ograničavanja.
Zbog takvog interesa i načina vladanja činile su se i namjerne i nenamjerne katastrofalne pogreške.
Valja istaknuti, a o tome je već i pisano, prihvaćanje savjeta MMF-a i strategije kakvu je koncipirao Washingtonski konsenzus i kakvu provodi MMF, Svjetska banka i WTO.
Taj konsenzus postao je i “razvojni model“ Hrvatske, a od 1993 godine MMF i Svjetska banka kreiraju ekonomski i politički život Hrvatske. Kud nas je sve to dovelo vidljivo je na svakom koraku.
Dovelo nas je, jer njihov scenarij je bio da Hrvatska usvojivši neoliberalizam i njegovu doktrinu ne vodi vlastitu ekonomsku politiku koja bi služila za sređivanje vlastite ekonomije, već interesima bogatih zemalja koje posuđuju novac i kod kojih se Hrvatska zadužuje.
Da provodi politiku koja pogoduje međunarodnom financijskom kapitalu i kompanijama- sredstvu u službi neokolonijalizma. Hrvatske vlasti takvom politikom dozvolile su da mnogi krucijalni resursi odu u ruke krupnog kapitala da kapital razvije svoju moć i da kao takav radi što hoće.
Treba ponoviti kako je hrvatsko gospodarstvo danas potpuno izloženo kontroli kapitala koji je postao toliko moćan da je postao stvarni vladar i kontrolor hrvatskog društva. Sve je pod njegovom kontrolom svi važniji čimbenici ekonomskog, društvenog i političkog života, kao i mediji i državna politika.
Identifikacija hrvatskih vrhova vlasti s luđačkom i zločinačkom neoliberalnom ideologijom dogodila se iz razloga, jer se u svemu tome vidjela mogućnost zloporabe vlasti i interes da se postane bogatiji i moćniji.
Sve to omogućila je vladavina bez nadzora i ograničavanja. Izostanak upravo toga svakako je jedan ključni uzrok koji je Hrvate i hrvatsku državu od uspona- uspostave višestoljetno očekivane države doveo do potpunog pada i urušavanja.
Realna očekivanja i surova stvarnost
Ova surovost u kojoj Hrvati i svi građani Hrvatske danas žive nisu bila naša očekivanja. A očekivanja nisu bila nerealna bila su utemeljena, jer Hrvatska je sa svojim prirodnim ljepotama i raznovrsnim bogatstvima ne samo omogućavala ostvarenje sna našeg naroda, već je ona kao takva doista “raj na zemlji“. Mjesto je to koje ne oskudijeva ni u čemu što rodi na zemlji. Zemlja je to potoka i vrela. Zemlja pšenice i ječma, loze, smokava, šipaka…. svakovrsnih drugih bogatstava.
Uz sve to bogatstvo koje nam je Bog dao Hrvatska je danas poprimila obilježja trećeg svijeta, razorene privredne i socijalne strukture. To je zemlja zaostajanja, zemlja ropstva i nepravde, zemlja iseljavanja, bijede i siromaštva u kojoj se pored njezinih bogatstava nema ni za koru kruha.
To je zemlja neostvarene slobode u kojoj je staro ropstvo zamijenjeno novim. Hrvatska je zemlja bez razvijenih demokratskih standarda. To nije pravna ni socijalna država. Nema narodne suverenosti, nema vladavine ustava. Vlada se bez odgovornosti, nadzora i ograničavanja, a vlast traži samo bezuvjetnu poslušnost i sljedbu.
Pravi i krivi put
Ustav nije ispunio svoju svrhu. Nije “ustrojio“ državu i njezin pravni sustav. Nije zaustavio nastojanja da se državne institucije podvrgnu svojim interesima.
U svemu tome je uzrok pada Hrvata i hrvatske države i ako ne želimo potpuno potonuće potrebna su živa nastojanja za oživotvorenja gdje će ustav biti stvarno sredstvo mnogobrojnih građana protiv samovolje malobrojnih i moćnih nositelja vlasti i društvene moći općenito. Gdje će ustav biti instrument volje naroda, a kojem je svrha i da se nadziru i usmjeravaju nositelji državne moći, kako bi sredstva državne vlasti, koja im je narod dao na raspolaganje, koristili u interesu naroda, a ne osobnih interesa.
Daljnja apatičnost značit će daljnju vladavinu i suverenost “čudovišta“ koja su izvan i iznad ustava i zakona koje sami donose i koji im omogućavaju razne oblike represije i tiranije, a koje donose ne da bi se uspostavio stvarni demokratski poredak, već kao važno sredstvo političke legitimacije autoritarnog i autokratskog režima. Takvi režimi naime također donose svoje ustave, jer je to važno sredstvo političke legitimacije režima.
Bez odlučne prave borbe, a pod time se misli na borbu svim demokratskim sredstvima, nema oživotvorenja sna i društva pravde, sreće i blagostanja. To je jedini i pravi put k tome.
A što nam kaže biblija
Bez odlučne i prave borbe nema spasa niti onima koji Hrvatsku, ali i sebe same, vode krivim putem.
Njihova borba podrazumijeva prvenstveno borbu sa sobom samima. U prepoznavanju pravog puta, kojeg neće spoznati dok ne prepoznaju Gospodina kao dobrog pastira, a Njegove zakone kao pravedne i spasonosne, jedino mogu naći pravi smisao i spas. Sve drugo ih vodi u propast. Naime, postoje dva načina ponašanja, dva puta : “dobar i loš“.
Put vrline ravan i savršen put sastoji se u vršenju pravednosti u vjernosti istini u traženju mira i sreće. To je put života, on osigurava spas. Loš zavojit put jest onaj što ga slijede bezumni, grješnici, zločinci…On vodi u propast i u smrt ( Psalam 1,6) ( Izreke 12,28). Čovjek je slobodan birati između ta dva puta i odgovoran je za svoj izbor.
Evanđelje upozorava da je put što vodi u život uzak i da je malo onih koji na nj stupaju, naprotiv velik je broj onih koji slijede širok put što vodi u smrt ( Matej 7,13 sl)
Malo je onih hrvatskih moćnika koji će poslušati Mateja. Vjerojatnost je da će ostati na krivom putu te i dalje tonuti, a zajednica skupa s njima. Da će i dalje vladati koristeći “sredstva zla“ – zakonito nasilje za osobne interese i zle ciljeve umjesto za zajedničke interese i dobre ciljeve.
Ako to ne želimo moramo ih konačno ograničiti, (za)ustaviti), a svima koji govore kako u Hrvatskoj nema dovoljno zdravih snaga za to preporučujem: Stvorite ih- potencijala ima.