TRN U OKU
piše: Mirko Omrčen
Želimo napraviti velike stvari, želimo promjene, imamo ljude za to! ( Zoran Milanović)
Kad je Milanović prije izbora hrabro najavljivao velike stvari i velike promjene izgledalo je to za mnoge kao najava velikog zaokreta na svim područjima života. Mnogi su povjerovali kako će hrvatsko društvo napokon prevladati krizu, kako će nova vlast promjenama spasiti društvo od degradacije i potpunog uništenja osnovnih vrijednosti slobode i dostojanstva ljudske osobe, kako će se napokon ostvariti društvo ljudske solidarnosti i društvene pravde i stvoriti općenito slobodniji i humaniji društveni poredak.
Unatoč svim nedostacima stvarni demokratski poredak, koji doista predstavlja i zastupa interese zajednice, ostvario bi takvo bolje, pravednije, slobodnije i humanije društvo. Međutim napori i djelovanje nove vlasti ne idu u pravcu stvaranja takvog poretka, jer je preduvjet takvom poretku slobodan politički život tj. razvijeno višestranačje koje uz slobodne izbore i trodiobu vlasti čini politički sustav jedne zemlje demokratskim, a takav slobodan i razvijen politički život u Hrvatskoj ne postoji.
Njega u Hrvatskoj nema bez obzira što u saboru, uz dvije hegemonističke stranke, sjede još poneke političke opcije. One nisu pravi čimbenik višestranačja, jer je cjelokupna oporba s dva ili tri izuzetka satelitske djelotvornosti i njihova prisutnost znači samo privid, a ne stvarnu sliku i stvarni rezultat višestranačja.
Obim slobode političkih stranaka odnosno višestranačja u Hrvatskoj kreiraju dvije vodeće stranke u sprezi s krupnim kapitalom i pokorenim medijima. U praksi se ono onemogućuje na način da se više od sto stranaka medijski izoliralo, a postojećim zakonima o financiranju stranaka, gdje su iste ostale bez gotovo ikakvih financijskih sredstava, potpuno ih se marginaliziralo, isključilo i onemogućilo u političkom radu i djelovanju i potisnulo iz političkog života zajednice. One time tako nisu zabranjene, ali im se ograničava rad i ne mogu predstavljati bitnog aktera političkog djelovanja i političkog procesa. Time višestranačje u Hrvatskoj nije ostvareno i nije stvarno, jer u osvajanju vlasti nemaju svi jednake šanse tj. uvijek isti imaju sve i najbolje mogućnosti, a to nije znak stvarne demokracije, nego je to siguran znak diktature i totalitarizma.
Da je upravo to na snazi govori činjenica da se u Hrvatskoj neprestano otuđuje i demonizira vlast, da dvije hegemonističke stranke zlouporabljuju demokraciju provodeći nesmetano autoritarna i samovoljna rješenja kojima ne štite interese građana, nego štite i održavaju oligarhiju na životu. Sve to ne bi bilo moguće uz postojanje pravog višestranačja koje u stvarnoj demokraciji predstavlja istinski i pravi mehanizam protiv takvih pojava.
Stranke u demokratskom uređenju imaju jednu od središnjih uloga, te se sloboda jedne narodne zajednice manifestira upravo bogatstvom političkih stranaka i njihovoj razvijenosti. Na razvijenom i aktivnom višestranačju temelji se snaga s kojom narodna zajednica onemogućuje svaki pokušaj i nakanu svog izručenja totalitarnom načinu vladanja. Takvo višestranačje onemogućuje svaki oblik totalitarnog vladanja i bez razvijenih i aktivnih stranaka narod je politički sakat, objekt je samovolje i bez instrumenata za stvaranje pouzdanog i djelatnog stajališta. Lak je plijen diktature, što potvrđuje bivše i današnje stanje hrvatskog naroda.
Zato kad se govori o promjenama , onda je potrebno govoriti , u prvom redu, o ostvarenju stvarne demokracije, a tada je i pitanje višestranačja neizostavno, jer se uz njegovo postojanje isključuje totalitarna vladavina i nesmetano provođenje autoritarnih i samovoljnih rješenja.
Po mišljenju mnogih autora, a što se tiče interesa većine, demokracija izvedena iz stranaka, u nedostatku boljeg oblika vladavine, je i najbolji oblik vladavine, ali ne i najidealniji. Zato kad se govori o demokraciji govori se u kontekstu višestranačja, jer je ono svojstveno demokracijama tj stranke su sastavnica demokracije. Ono podrazumijeva zajamčeno pravo političkog djelovanja različitih političkih skupina i njegov izostanak dovodi u pitanje stabilnost demokracije, odnosno gdje nema njega nema ni demokracije.
Sustavi bez slobodnih, razvijenih i aktivnih stranaka nisu demokratski i samo postojanje stranaka ne znači i demokraciju, a svaka snaga koja sprječava razvoj višestranačja sprječava i razvoj demokracije, te je prema tome diktatorska i totalitaristička.
I bivši i sadašnji režim u Hrvatskoj kočio je i koči političko djelovanje, što je rezultiralo time da u Hrvatskoj nema razvijenog i aktivnog višestranačja. Njegov razvoj se sprječava te se postojeći režim nikako ne može zvati demokratskim, a postojeći sustav višestranačkim samo zbog toga što on omogućuje osnivanje stranaka, dok se istodobno u praksi zabranjuje njihovo djelovanje.
Ne omogućiti svim strankama potrebna financijska sredstva i aktivnu zastupljenost u medijima isto je što i zabraniti njihovo djelovanje, jer bez toga nema slobodnog i pravog političkog djelovanja, nema slobodnog i razvijenog stranačkog života, nema slobodnog i ravnopravnog političkog natjecanja za osvajanje i smjenu vlasti.
Zato bi velike stvari i velike promjene, o kojima je govorio Milanović, bile da je nova vlast prihvatila i ispoštivala demokratska pravila igre tj. da je , dolaskom na vlast, omogućila stvarno višestranačje i to na način da napokon uz pravo osnivanja stranaka i pravo njihovog izlaska na izbore promijeni zakone o zastupljenosti svih političkih stranaka u medijima i zakon o financiranju političkih stranaka, odnosno da se strankama u Hrvatskoj omogući slobodno i javno djelovanje.
Promjena pravila o medijskom praćenju političkih aktivnosti svih i ustupanje medijskog prostora svima, te ukidanje povlaštenog položaja hegemonističkim strankama u odnosu spram drugih političkih stranaka predstavljale bi istinske promjene koje bi inicirale i ostale promjene u hrvatskom društvu.
Takve promjene se ne osjećaju, one su izostale, a dvije stranke i dalje koriste medije za svoju promociju, dok mnoge druge ne mogu doprijeti do političke javnosti i svog političkog tržišta u vremenu od izbora do izbora. Onemogućeno im je pridobiti birače za svoju stvar. To nije slobodno višestranačje , jer se ne može slobodno informirati građane o svom radu i programu, shvaćanjima i namjerama.
Danas se u Hrvatskoj ne može govoriti o višestranačju, a prema tome ni o demokraciji, jer mediji uopće ne prate “male“ stranke. Za to su kriva nepravedna i nedemokratska pravila koja treba mijenjati, ako umjesto totalitarnog režima želimo slobodno društvo. Sloboda po tom pitanju izgleda tako da mediji uopće ne smiju plasirati bilo kakvu ideju ili misao koja ide u pravcu promicanja same slobode i višestranačja, jer se boje da bi time mogli ugroziti velike.
Ideja političke jednakosti i jednakih šansi za sve sudionike predstavlja u Hrvatskoj najveći i glavni problem vladajućoj političkoj i financijskoj oligarhiji, jer to predstavlja prijetnju njihovom opstanku, odnosno realnu prijetnju njihovom nestanku. Najsnažniji adut postojećeg totalitarizma, za njegovo održanje, stoga su mediji, potpuna kontrola medija i monopol nad javnim informiranjem. Zato nema ponude različitosti na hrvatskoj političkoj sceni. Zato je strankama onemogućeno predstaviti se javnosti u razdoblju od izbora do izbora. Umjesto toga cijeli taj period vrši se određena vrsta pritiska na birače da svoj glas u konačnici dadu upravo dvjema hegemonističkim strankama. To je politička i medijska propaganda koja birače stavlja pod utjecaj jednih ili drugih, a ne razvijanje višestranačja. Nema tu jednakih prava za sve, jer je većina isključena, a time i onemogućena da sudjeluje u političkom životu zajednice i političkom procesu.
Kako se spomenulo većina stranaka nema pravo niti na jednakopravno korištenje materijalnih sredstava i stoga bi prava stvar i prava promjena bila osigurati materijalnu jednakopravnost svakoj političkoj organizaciji, a to se u prvom redu odnosi na financiranje, jer sredstva u najvećoj mjeri dolaze od društva, pa prema tome trebaju svima biti razmjerno raspoređena. Zato kad se već govori o promjenama mora mijenjati i zakon o financiranju političkih stranaka, ako se imaju poštene i iskrene namjere i ako hoćemo govoriti o stvarnom višestranačju i demokraciji u Hrvatskoj, a ne o totalitarizmu i diktatu.
To bi trebalo značiti da pravo na proračunska sredstva, uz stranke koje su zastupljene u saboru, moraju imati i oni koji to nisu. U konačnici to znači da sadašnji zakon o raspoređivanju sredstava, koji ne daje potporu vanparlamentarnim strankama, treba mijenjati, jer on kao takav koči strankama njihovo političko djelovanje, onemogućuje politički rad i stvarnu ulogu opozicije.
Mnoge stranke, a njih je više od stotinu, uvelike su i same krive što su istisnute s političke pozornice te se, kako izgleda, za pravo višestranačje i svoja prava moraju i sami boriti i izboriti. Moraju koristiti svaku priliku da ojačaju, da budu nositelji dinamičkog stanja, da traže promjene kako bi mogli i sami djelovati u političkom procesu. Bez borbe nema slobode sve drugo je produživanje dvostranačkog nasilja jučer po Jadranki Kosor, a danas po Zoranu Milanoviću.