TUGA

piše: Sonja Breljak
Berlin/ I jesi li …i kad ćeš ..i kako si? Trebaš …ovako ćeš …glasajte …zaokružite …za ..protiv ...Prošlo je! Ako je. Prava agonija. Igrala se igra gluhog telefona. Suprotstavljene strane kao u kakvom borbenom ringu, areni. Onoj referendumskoj. Iza će ostati tragovi kao nakon bilo kojeg skupa …odbačeni papirići, olovke, ostaci, smeće …I više od toga.

Izbjegavam slušati, gledati, sudjelovati u tom napadnom, agresivnom cirkusu. Hvata me duboka tuga. I vuče u sjećanje, u prošlost, dalju i bližu.

Razmišljam …što bi rekao na to sve moj otac, da je ovo doživio? Mislim si, kakvu je taj ljubav prema Lijepoj našoj gajio, kako se s hrvatskom pripadnošću ponosio, kako o ratnoj prošlosti pripovjedao, vjerovao u narod koji zna kud i šta, samo da dobije tu šansu postati samostalan, ostati svoj. Eh, tata! Da si ti ovo doživio, ove podjele, svađe, nepoštivanje, nesposobnost  …

Mislim si onda, pa šta bi na ovo sve rekli oni što su život dali za ovu zemlju? Zar tako s njom, s državom za koju su nedavno izginuli?

Mislim si još, pa vidi i nas, ovdje ratom izbačenih, daleko od bilo kojeg doma što nas izrodio i podigao!  Zar se ništa nije iz prošlosti naučilo? I čemu je to sve …ratovanje, bojovanje, izbjeglištvo, progonstvo …onda koristilo.

Posvađani, podijeljeni narod.

Političari iskočili iz svojih okvira. Državne institucije iskočile iz svojih okvira. Mediji iskočili iz svojih okvira. Crkva iskočila iz svojih okvira. Građani pod nezapamćenim pritiskom …glasaj za …glasaj protiv! I tako danima. Dobro da je itko od običnog puka ostao u Hrvatskoj. Hvata me stvarno neopisiva tuga.

Otkud vam pravo, svima vama, raspisati referendum i silovati javnost samo onim, vama poželjnim odgovorom?! Ispravan odgovor bi bio, ne “za” i ne za  “protiv”, već potpuna apstinencija, totalno ignoriranje, potpuno nesudjelovanje. To bi bio najbolji odgovor naroda. Dva stožera poput dvaju bikova, spremnih na sve radi (ove pirove) pobjede a između podijeljeni narod. Očekujem, na žalost, posljedice tih podjela i na duže vrijeme. I van državnih granica.

Osjećam duboku tugu. Jedno referendumsko pitanje a stotine tumačenja, izvrtanja, prevrtanja. Ako imaš dvojbu, sumnju, svoje mišljenje, ako nisi za to da to pitanje bude baš tako (kao da je Bogom dano) formulirano u Ustavu,  onda nisi, kako kažu, ZA brak, za obitelj, za vjeru, …Ako si za PROTIV, onda si za njih, znaš …njih. I nisi ili jesi …kršćanin, građanin, Hrvat, normalan …za njih, protiv njih …Ludilo. pravo (političko) ludilo je obuhvatilo Hrvatsku proteklih dana.

Poslušah ove nedjelje vrlo lijepu propovjed u crkvi. Govori o toleriranju različitosti, poštivanju drukčijih, onih koji drukčije misle, čine, žive,  o potrebi prihvatanja takvih kakvi jesu a ne želji mijenjati ih pod svaku cijenu. Oduševljenja sam. Umirena. To je moja vjera, mislim. Takve riječi tolerancije i ljubavi, griju moje srce vjernice, podižu me, i u mojim očima i srcu podižu do nebesa divno vjerovanje da znamo pravilno tumačiti, prenositi Isusov nauk.

Čitam nedavno kako je papa Franjo izjavio da bi za crkvu samu i njen odnos prema vjernicima., bila bolja dematerijalizacija i depolitizacija. Iskreno, to  bi mi se veoma dopalo. Ne znam kako bi to izgledalo, ali nekako imam osjećaj, bilo bi to dugoročno dobro za našu vjeru.

Jer, slušajući predivnu propovjed o poštivanju različitosti još više mi dođu nekako neprimjerene kasnije upute s istog mjesta o davanju glasa ZA. Dozvolite da i ja razmišljam. I imam pravo na samostalnu odluku. I dozvolite da bi, ako nam je Isus zajednička konstanta i moralna vertikala, valjalo poštovati i različitosti među vjernicima.

Kad to nije tako, i kad tog poštovanja različitosti nema, vrlo lako smo spremni na ignoriranje i aroganciju. Tuga me obuzima radi toga. Ja želim Isusa koji je čista ljubav prema svima.

Pa, valjda smo, ili ćemo, ponešto i naučito iz ovog tužnog segmenta hrvatske zbilje i stanja duha u Hrvata. Samo time bi i ovaj (skupi) referendum, u kome su, nad nedužnim (da li sasvim nedužnim?) građanima, odmjeravane političke snage, imao kakvu dugotrajniju i opću korist. Amen.