DOMA JE NAJLJEPŠE

Iz naše arhive/ objavljeno 15.09.2016.

tekst: Sonja Breljak
foto: Branko Breljak
Velika Gorica/Zagreb/ Zaprešić, Samobor/ Stigoh u Veliku Goricu i Zagreb protekloga tjedna u sred završnice izborne utrke. To je drugi susret s hrvatskom metropolom tijekom mog godišnjeg odmora. Jednom na početku i sad opet pred kraj, netom prije povratka za Berlin.

Sad, uzesmo par dana više, u želji upoznati malo bolje glavni grad Hrvatske i njegovu okolicu.

U Zagrebu je u tijeku i puno kulturnih događaja ali daj, zbog izborne utrke sve drugo je palo u sjenu, duboku sjenu. Posjećujemo Muzej suvremene umjetnosti. U tijeku je izložba “Kako živi narod”. Pogledasmo jer nama je vrlo zanimljiva iz više razloga. Ponajprije, tematski, riječ je i o sudbinama iseljenih, raseljenih. Potom, autorica je Kristina Leko, naša sugrađanka u Berlinu, I konačno, i jedan od (osam) glavnih likova ove izložbe i naša je berlinska obitelj Pervan, Stipan i Iva, porijekom iz Tijarice. S autoricom izložbe načinih razgovor pa ću o tome podrobnije u posebnom tekstu.

Za Zagreb me veže i dosta vrijednih suradnika na našem Glasu ali i jedna moja suradnja koja traje već više od desetljeća. Riječ je naime o suradnji s godišnjakom Danica, kultnim katoličkim kalendarom koji već trinaest godina zaredom objavljuje po jednu moju kratku priču. Izdavač “Danice” koja broji ponosnih 135 godišta, je Hrvatsko književno društvo Svetog Jeronima.

Urednik “Danice” je Stjepan Razum koji mi nedavno predloži i širu suradnju na književnom časopisu “Marulić”.  Pored toga, “Danica” za 2017. godinu donijet će kako moju novu kratku priču tako i jednu priču našeg pokojnog Emila Cipara.

Eto, ta pojačana suradnja izazva i želju upoznati urednika “Danice” Stjepana Razuma. I eto nas, na Kaptolu. Stjepana sretosmo ispred Zagrebačke katedrale. Susret opravdao očekivanja. Stjepan Razum je izvrstan, elokventan, bavi se književnošću, poviješću. Naime, voditelj je Arhiva zagrebačke nadbiskupije na koji, zahvaljujući Stjepanovoj ljubaznosti, bacismo pogled. I suglasismo se o daljoj suradnji. Rado. Nakon ovog srdačnog susreta, još radije.

Jedan od ovih vrućih dana provedosmo i u Zaprešiću. Pokraj Zaprešića prolazimo redovito pri dolasku i povratku. Sad se zaputismo kroz njegov centar i dalje do mjestašca naziva Brdovec. Ovdje nas dočekao naš suradnik Stipo Lučić sa suprugom Slavicom.

Stipo je moj zemljak, nekad i sugrađanin. Upoznasmo se on i ja preko Glasa (iako ga moj suprug poznaje još od prije rata, ili kako ja to znam reći, “iz bivšeg života”) tek prije koju godinu i ta suradnja poprimi lijep i bogat sadržaj. Stipo piše pjesme i priče. Prati ga slična sudbina kao i mene, nas. Rat mu oteo dom, grad, sve. Obitelj boravila u izbjeglištvu na moru, on radio po Njemačkoj, živjeli godinama u Pakracu i konačno se skrasili u Zaprešiću, točnije Brdovecu gdje su svojim rukama napravili predivan dom, uredili okolicu, othranili, školovali i na pravi put izveli četvero djece, tri kćerke i sina.

Sjedimo u sjenici, razgovaramo o bivšim danima, o vremenu iza, o obiteljima, djeci, o mjestu gdje bijasmo i gdje jesmo.

– Nisu nas baš mještani ovdje rado primili. Vidim, nisu oduševljeni pa jednoga dana susjeda pitam: zbog čega, što je na stvari, zbog čega ne vole nas iz Bosne i Hercegovine. A on veli po domaće: -A mi smo mislili da nam budete u polju delali a vi kuće gradite. Eto nesporazuma!

Provedosmo ugodan dan u Brdovecu. Drugi puta ćemo pomnije razgledati mjestašce. Ima brojne znamenitosti. A i Stipo će, dogovorismo, pisati o ovom malenom djeliću naše Hrvatske gdje je pronašao novi dom. Predivan dan. Predivan susret. Ima da hrani dušu zadugo.

Drugi susret još je i više dotaknuo srce. Jedno dvadesetak kilometara od Zagreba, na istočnim obroncima Samoborskog gorja (dio Žumberačke gore), na izlazu rijeke Gradne u savsku nizinu, grad je Samobor. Ulazimo u sami njegov centar, staru, očuvanu jezgru. Obilazimo gradić koji ima oko 16 tisuća stanovnika, s okolicom i do 40 tisuća. Šetamo izletničkim stazama s pogledom na, istina zapuštenu, utvrdu, ponad grada. Obilazimo ranobaroknu crkvu svete Anastazije u samom centru mjesta, dovršenu čak davne, davne 1675. godine. Iza nje je Prolaz hrvatskih pjesnika gdje se održavaju redoviti pjesnički susreti i ostavljaju tragovi u vidu ljubavnih stihova uz grob Ljubice, nesuđene ljubavi pjesnika Stanka Vraza…

Sve, sve, ali mi krenusmo put Samobora vođeni željom sresti u stvari nekog posebnog. I to i činimo.

Josip Joža Prudeus, netko je koga upoznah preko našeg Emila. Joža je bio učitelj, i to kakav učitelj, Hrvat i kad drugi to nisu niti izgovarati smjeli ili htjeli, čovjek i to kakav čovjek, od one posebne, postojane vrste. O, kako se obradovah ovom susretu s Jožom! Kao da zagrlih roditelja!

Josip Prudeus je rođen u Samoboru 1944. godine. Kao učitelj hrvatskog jezika službovao je u Slavonskom Brodu, Sibinju, Rabu, Bregani i Samoboru. Joža je bio prvi urednik programa za djecu Hrvatskog katoličkog radija te voditelj u radionicama Škole stvaralaštva s darovitom djecom.  Joža je pisao prozu i poeziju, preko dvije tisuće pjesama za djecu i odrasle, 150 uglazbljenih pjesama, osamnaest puta na Krapinskom festivalu, stotine scenarija za koncerte, priredbe, akademije. Gradu Samoboru je darovao zbirku od oko 380 slika, 200 keramika, 2000 knjiga…

Eto, taj Joža -hrast, sjedi preko puta mene, tu na ulazu u rodni mu Samobor. Mala je učiteljska mirovina, veliko neshvaćanje i zaborav, naša poslovična nepažnja i nemar. Pa i ona darovana zbirka izgubila svoj prostor …kako to sve zna da boli, vrijeđa dostojanstvo.

O, dragi Joža, i drag mi i tužan ovaj susret. Kako ti pomoći? Oni što bijahu poput miševa u nekim vremenima ili ne bijahu ni rođeni u doba kad se o tvoja leđa obijalo Hrvatsko proljeće, kad se svaka tvoja hrvatska riječ (a njih, hvala Bogu, uvijek bijaše) “vagala”, sad bi da šutiš, ne pišeš, ne zboriš. Evo ti naše stranice, dragi čovječe. Mi ćemo s tobom.

Dok ovo pišem, u ruci mi knjiga Jožinih priča i zbirka pjesama naslova “Onak, zi srca za srčeko”. Cijelo srce je svojoj domovini i narodu dao. Eto, od srca, puna srca dođosmo a tužna srca odosmo. Vidjet ćemo se još, Joža!

Boravak u Zagrebu završih susretom s dragom prijateljicom Marijanom. Dugo se poznajemo, još od vremena studija i zajedničkih sarajevskih dana. Prijateljstvo bilo i ostalo. Ni rat, ni daljina, ni vrijeme mu nisu ništa naudili. Ne mogu to.

Dok ove redove čitate, naš automobil grabi ka Berlinu, negdje smo na pola putovanja. Do večeri će me zagrliti drage dječje ruke. Jedva čekam. Svugdje je lijepo (o, kako lijepo s prijateljima u tebi, moja Domovino!) a doma ipak (ma gdje on bio) – najljepše!