Iz naše arhive/ objavljeno 06.12.2015.
piše: Sonja Breljak
Berlin/ -Znaš mama, sutra je …veli mi kćerka danas. Ja upravo ronim po stihovima, po nekim drugim, onozemaljskim prostranstvima, pa odsutno odgovaram:
-A, je li? Aha!
I već sljedećeg trena zaboravih.
Večer je. I evo me na probi zbora. Upravo spremamo božićne napjeve. Na probi nas maksimalan broj, uokolo prostorije, dnevnog boravka naše voditeljice, nas više od dvadeset.
Pa u razgovoru prije nego li padne prva intonacija, šale i priče, uvijek se ima. Između ostalog i ...e, da, vele, sveti Nikola je ove nedjelje.
Uffff! Sad se sjetih što mi je to kćerka govorila. Znaš mama, sveti Nikola je! Točnije, rekla je to i na njemačkom jeziku: -Morgen ist Nikolaus!!!
O, o, zvoni zvono na uzbunu! Obično me na to podsjete najave dolaska svetog Nikole u HKM Berlin. Sad, ne primjetih najavu, možda jer bijah par dana na putovanju. Aha, evo sad čitam na stranici Misije kako Nikola malo kasni ove godine, pa će do Berlina stići tek 12.12., dakle u iduću subotu.
Sve u svemu, kako zboraši rekoše da je ove nedjelje sveti Nikola, propustih jednu pjesmu pa iz hodnika telefoniram:- -Daj, molim te, odi, kupi… a suprug se na to glasno smije.
Sad evo, dok sričem ove slovne retke i mir me potpuni obavija u ova noćna doba kad najradije pišem, u hodniku stana, tamo gdje su djeca ostavila svoju obuću, “sveti Nikola” je već obavio svoj dio posla i slasticama ispunio kćerkinu čizmicu i sinovu tenisicu.
Dobro, ne rekoh, kćerki je 21 a sinu 18 godina. Ne bi me iznenadilo (moram biti spremna) da se sutra pojave i stariji, sin (26) koji studira u Cottbusu i kćerka (27), naša filozofkinja koja radi na univerzitetu u Dresdenu. Sve je moguće.
Padaju mi, bez moje volje, na um Tadijini stihovi… Dugo u noć… o, mati žalosna, kaži što to sja u tvojim očima… i zaronih u sjećanja.
I dajem vam riječ, da bih i ja, da kojom srećom imam žive roditelje, i da sam još uvijek nečije dijete, pred vrata draga stala da me na ovaj dan barem podraga ruka koja je s puno ljubavi punila čizmice jabukama i orasima kad za drugo i nije bilo. I rekla bih: -Znaš mama, sveti Nikola je...
Vrijeme je za počinak. Pogledah u hodnik. Dodadoh još dva tri slatkiša. Pa šta ako im je 18 i 21…
Topla priča prožeta sjećanjem i čežnjom za majkom. A sv. Nikola…dobar razlog da sitnicama pokažemo ljubav, jer ljubavi i pažnje nikada previše. Koliko je daješ toliko ćeš i dobiti.
Topla priča o raspršenom narodu koji čizmice svojoj djeci puni na svim stranama svijeta. Lijepo i tužno. No, nek su nam djeca živa i zdrava, ma gdje bila. ❤️❤️❤️❤️❤️
Hvala Vam, draga Sonja, što svoje priče uplićete i u živote tolikih nas… koji Vas čitamo s ljubavlju i dubokim poštovanjem.
I kad bismo stotinu godina imali, uvijek bi nas razveselio nekakav sitni znak pažnje. Posebice u vrijeme kada se sve dijelilo “na kapaljku”. Sigurno zato sve je bilo slađe i dragocjenije. Ni jedan blagdan nije prošao bez nekog sitnog poklončića. Mama, tata, iako ste već na nekom drugom mjestu, sigurno čujete ovo moje: “”Hvala vam na mojim djetinjim uspomenama!”
Sonja upravo razmišljam,koliko godina nam je trebalo da se ovo shvati.
I nije važno koliko nam djeca imaju godina, važno im je pokazati da nam je stalo do njih, da ih volimo. I ne zaboraviti im to reći, makra i bez riječi. Shvatit će.
Nekada sam slušao starije ljude kada bi se međusobno razgovarali,upravo o odgoju djece.Jedan od njih je ustvrdio ovim riječima. Djeci daj sve što im je potrebno,samo im nemoj reći da ih voliš.Jer će ti inače skočiti na glavu.
Zar ne koliko su bili ukrivo,odgajajući djecu bez ljubavi.
Eh, da… Kako je lijepo sjetiti se onih vremena kad nam jedna mandarina značila toliko mnogo. cijeli svijet u jednom komadu voća. Ljubav. Vemena koja se više ne vaćaju.
I nije važno koliko nam djeca imaju godina, važno im je pokazati da nam je stalo do njih, da ih volimo. I ne zaboraviti im to reći, makra i bez riječi. Shvatit će.