TREBA ME ZA UŠI

Iz naše arhive/ objavljeno 22.08.2014.

piše: Sonja Breljak

Berlin/ Kasno ljetno popodne. Zvoni mi mobilni telefon.

– Ja ...javljam se.

–E, dobar dan gospođo, jeste li vi …? Ako niste oprostite na smetnji.

-Ma jesam jesam, priznajem dok čovjek nije prekinuo vezu.

–Izvolite, kako mogu pomoći, pitam. I čekam radoznalo čuti što želi još uvijek mi neznani čovjek s druge strane telefonske žice.

–E vidite, ja bih vam trebao Slobodnu Dalmaciju. Jeste li vi ono njihov novinar?

Sad vrijedi li pojašnjavati kako sam slobodni a ne “njihov novinar”? Ili …kako već više godina ne pišem za Slobodnu, iako me s vremena na  vrijeme kontaktiraju kad trebaju kakvu informaciju. Ajd bolje ne, predaleko će nas to odvesti a i čovjek s druge strane telefonske linije ne mora imati zanimanja za te teme. Zato pitam:

–Pa šta vam treba? Ako želite dati oglas mogu vam dati broj oglasnog? Ili …možete oglas objaviti i kod nas na Hrvatskom glasu Berlin, nudim. 

– A ne, ne, ja bih vam trebao novinare one Gradske rubrike jer im hoću dati jednu lokalnu temu.

Ma vidi, mislim, i već sam radoznala. Temu? Kakvu temu, pita novinar u meni.

–Evo, potražit ću vam broj centrale Slobodne Dalmacije u Dugopolju. Recite tko ste, odakle zovete? O čemu se radi, može li se znati?

I čovjek se raspričao, onako baš raspričao …

Živi u jednom manjem mjestu u Njemačkoj više od 30 godina.

– Ja sam vam tamo od Srednje Bosne. Prodali smo tamo kuću. Djeca htjela nešto na moru, neće kontinent pa kupim tako stan u Kaštelima. Nek se nađe. 

– I? Pitam. Što je bilo sa stanom?

–Ma problemi. Zato i trebam Slobodnu. Točno ispred stana postavili prošle godine onaj zvučni semafor. Trebalo bi biti da je taj zvučni signal za one koji slabo vide. E vidite, sad taj zvučni signal “pjeva” po cijelu noć, neda spavati. Ma dajte, recite, gdje to oni koji slabo vide hodaju po svu noć? Osim toga, vjerovali ili ne, ispred ulaza u garažu, na ulici postavili znak da je škola u blizini. Sad od tog znaka ne mogu s ulice u garažu. Pa gdje to ima?! Probao sam se žaliti nadležnima al ne pomaže. Pa rek´o …velim, kad bi Slobodna o tome pisala, možda bi bilo koristi.

– Recite, jest li veći dio godine u Njemačkoj ili u stanu u Kaštelima?

-Ma ja sam ti tamo rijetko, onako ujesen. Sad je tamo kćerka, ljetuje. Inače je prazno. 

–A povratak?

–Ah, povratak. Toga izgleda nema.

– Pa dobro onda, zašto niste kupili stan u Njemačkoj, umjesto u Kaštelima.

-Eh, zašto nisam ….veli čovjek, pa na kratko ušuti.

I progovori.

-Treba me za uši zato što nisam!

E, koliko je istine i koliko iseljeničkih sudbina u toj rečenici.

– Treba me za uši …osta mi u ušima zadugo i nakon završena razgovora…