SA POSLA U GROB

piše: Antonio Gavran
Ovih dana plasirana je vijest kako će Hrvatski državljani najvjerojatnije kroz nekih 10 tak godina u mirovinu sa 67 godina. Dobna granica koja je do sada bila 65 godina pomiče se još više na ljestvici života, iako sam život u Hrvatskoj nije toliko uznapredovao pa većina stanovnika očito mirovinu neće niti doživjeti.

Iako vijest direktno pogađa svakog stanovnika Hrvatske o njoj se nije šuškalo danima u medijima zbog atraktivnosti ostalih vijesti kojima smo obasipani sa svih strana (prosvjedi, uvijek popularni Linić sa svojim Robin Hood-ovima itd.,). Ministar Mirando Mrsić je u toj igri ostao nezapažen što mu zasigurno nije bila početna ideja. Mora se dobro vidjeti kako i on radi, naravno na dobit svih stanovnika Hrvatske samo mi toga još uvijek nismo svjesni (svaki je umjetnik bio ispred svog vremena).

Otići u mirovinu sa 67 godina u zemlji gdje je prosječna životna dob muškaraca 69,7 godina i nije toliko loše. Kako je Mrsić to lijepo i isplanirao, ako imaš sreće budeš još dvije godine živio uživajući svoju zasluženu mirovinu u najljepšoj zemlji svijeta. Dok on bude uz različite beneficije svoju mirovinu zaslužio ipak malo ranije kao i većina ostalih političara.

Jedino ćemo možda imati sreće ako izbije novi rat pa uspijemo uz neke povlastice (čitaj mito i korupcija)  zaslužiti časnu braniteljsku mirovinu bez obzira što će naša ratna baza biti daleko od prve crte obrane.

Koliko samo povlastica nudi ta divna zemlja. I onda ju mladi obrazovani ljudi napuštaju. Stvarno mi nije jasno kako imaju obraza otići u neku drugu zemlju. Raditi za puno veći novac, tj. dobiti priliku da uopće rade, a da to nije vladina igrica „zapošljavanje za 1600 kuna“ jer takve mjere su zaista poticajne za ljude koji se pet ili šest godina trude pokupiti što više znanja kako bi bili spremniji za tržište rada.

I kako da onda osjećam nacionalni ponos kad svira himna ili kad igraju naši sportaši. Čemu da se radujem kad su moji prijatelji redom nezaposleni iako imaju završene odlične struke. Ako poneki i radi imao je sreće jer netko od njegovih ima dobru vezu pa se zaposlio.

Još kad čujem da neću imati priliku uživati u životu u starosti kada mi sva zanimacija treba biti odmaranje od života i spokojna mirnoća pred njegov kraj. Na kraju ću vjerojatno poput ostalih koje ovaj zakon zahvati jednoga jutra otići na posao i više se s njega nikada ne vratiti.