BOJE SE NOVINARA I KAD TAMBURE SVIRAJU

Konstituirajuća sjednica Savjeta Vlade Republike Hrvatske za Hrvate izvan Republike Hrvatske

piše: Aleksandra Brnetić
Jučer se i u Zagrebu podsjećalo na to da je 18. prosinac Dan migranata. Podsjećalo se da se taj dan počeo obilježavati 2000. godine, na desetu obljetnicu potpisivanja međunarodne konvencije za zaštitu prava svih radnika-migranata i njihovih obitelji. I u Hrvatskoj je sve više i stranih radnika pa bome i azilanata i tražitelja azila.

Jučer su u Zagreb – koje li slučajnosti! – počeli pristizati hrvatski migranti iz cijeloga svijeta, od Bosne do Australije pa Južne i Sjeverne Amerike, Srbije. U luksuzni su Sheraton na svoju dvodnevnu konstituirajuću i –recimo to slobodno – plenarnu sjednicu pristizali članovi Savjeta Vlade Republike Hrvatske za Hrvate izvan Republike Hrvatske. Njih 55.

Na jučerašnji Dan migranata ova je vaša uredno akreditirana izvjestiteljica, koja se cijeli svoj radni vijek ne bavi gotovo pa ničim drugim nego migrantskim pitanjima, u luksuznom Sheratonu saznala da je dobro došla na ovaj migrantski skup ali da je organizator – Državni ured za Hrvate izvan Hrvatske ni u snu ne namjerava pripustiti na sjednice pa shodno tome ni na druženja tijekom svečanih primanja kod tri predsjednika – države, vlade i Sabora, na govore i small talk kod Ive Josipovića, Zorana Milanovića i Josipa Leke.

Za razloge me ne pitajte, oni su diskrecijsko pravo svakog domaćina pa tako i ovoga koji se diči „očuvanjem i jačanjem nacionalnog, jezičnog i kulturnog identiteta Hrvata koji žive izvan granica Republike Hrvatske“ i kojem je osobito stalo do rada „na jačanju međusobnih kulturnih, znanstvenih, obrazovnih, ali i gospodarskih veza“. I ovi mi zalupiše pred nosom, kao i oni nedavno u Hainburgu.

Danas poslije podne sam smjela prisustvovati davanju Izjava za medije. I došla sam da čujem kako su se to konstituirali. Zanimljivo. Pretegnuli su Hrvati iz Bosne i Hercegovine, a izvisili oni iz Južne Amerike, kao i ženski rod. Predsjednik Savjeta je iz Mostara, agronom, sveučilišni profesor dr. Nevenko Herceg, bivši ministar okoliša i turizma Federacije BiH i – zna se – član Hrvatske demokratske zajednice još tamo od 1990., a potpredsjednici su Luka Krilić iz Rima koji je izabran kao predstavnik hrvatske dijaspore u europskim državama. Hrvate s onu stranu Velike bare u vodstvu zastupa potpredsjednik John Peter Kraljić iz New Yorka, a hrvatske manjine Tomislav Žigmanov, ravnatelj subotičkog Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata. I Hrvati iz BiH imaju svog potpredsjednika – Iliju Nakića iz Nove Bile, naselja između Travnika i Viteza.

Savjet je utemeljen Odlukom Vlade Republike Hrvatske 6. lipnja 2013., a zadaća mu je pomagati hrvatskoj Vladi u kreiranju i provođenju politike, aktivnosti i programa za Hrvate izvan Republike Hrvatske. Predsjedništvo kao i sam savjet rezultati su Strategije donesene 2011. Nakon toga je donesen zakon, a lani su hrvatske udruge diljem dijaspore imenovale svoje kandidate. Iz tog je kruga predsjednik vlade Zoran Milanović – pretpostavljam na preporuku Državnog ureda za Hrvate izvan Republike Hrvatske – odredio tko će ga ubuduće informirati kako je nama vani, što nas muči, a što veseli a da ne govorim o tome što nam treba. Jer nam fali dosta toga.

Kažem pretpostavljam, jer o kriterijima nikada nismo čuli ni riječi ni od Milanovića a kamoli od Darije Krstičević, predstojnice Državnog ureda. I to spada u diskrecijsko pravo. Teško shvatljivo u visoko razvijenim demokratskim sredinama i vjekovno sumnjičavim Hrvatima.

Da nam uvijek isto fali, čuli smo od Johna Petera Kraljića koji se prvo osvrnuo na problem školovanja hrvatskog jezika da bi nas nakon toga upozorio da je u današnje vrijeme iz New Yorka teže doći do Zagreba nego u doba Jugoslavije. Podsjetio je hrvatske zakonodavce na pitanje glasovanja, a državne službenike na hrvatsku birokraciju koju da pod hitno treba drukčije posložiti.

Tomislav Žigmanov nam je svojim kratkim i sažetim informacijama dao na znanje da u susjednim dvorištima imamo skrivene kulturne bisere koji su u svojoj nutrini očuvali hrvatski identitet svojih zajednica i koji uz više nego mala financijska sredstva postižu krasne rezultate u unapređenju odnosa s maticom.

Kako su tijekom davanja Izjava za medije novinari smjeli postavljati pitanja, ja sam novoizabranog predsjednika zamolila za komentar o zabrani za novinare. Zatekla sam ga tim pitanjem, to je i priznao. Zamolio me da pitam što god želim i da će mi/nam omogućiti razgovor s kim god i kad god to želim/o. Ja sam mu zahvalila zamolivši ga da on i ostali članovi savjeta porazmisle o poruci koja je tim činom poslana onima koji su ih izabrali.

Odlazeći iz dvorane u kojoj se zasjedalo, a sutra se nastavlja, ugledah po stolovima zgodne male žućkaste letke kojima se sudionike Prve sjednice Savjeta Vlade Republike Hrvatske za Hrvate itd. poziva na koncert Tamburaškog orkestra HRT-a s vječnim, ali sjajnim dirigentom i umjetničkim voditeljem Sinišom Leopoldom. Zavirim i vidim, svirat će im „raznoliku hrvatsku glazbu na tamburama“ od Zagorskog drmeša do Zagorca v Južnoj Ameriki.

Nasmijala sam se samoj sebi i rekla: Bože dragi, pa oni se boje nas novinara kad i tambure sviraju.