Svaka sličnost sa trenutnim stanjem u Lijepoj našoj je sasvim slučajna
Franz Kafka
Pred Zakonom stoji čuvar vrata. K njemu dolazi čovjek sa sela i moli ga za ulaz k Zakonu. Čuvar vrata mu odvrati da mu sada ne može dopustiti da uđe. Čovjek se zamisli pa priupita hoće li mu kasnije dopustiti da uđe.
–Moguće je …kaže čuvar vrata …samo sad ne.
Vrata k Zakonu su kao i uvijek otvorena a njihov čuvar stupi u stranu, tako da se čovjek sa sela sagne kako bi vidio unutrašnjost. Kad to opazi čuvar vrata se nasmiješi i kaže:
–Ako te to tako privlači, pokušaj ući unatoč mojoj zabrani. Ali zapamti: Ja sam moćan. I ja sam samo najniži čuvar vrata.
Od dvorane do dvorane stoje čuvari vrata, jedan moćniji od drugoga. Već pogled trećega nije mogao ni podnijeti. Takve poteškoće nije očekivao čovjek sa sela;
–Zakon treba biti dostupan uvijek i svakome …pomisli, ali kad točnije promotri čuvara vrata, sad s krznenim ogrtačem, njegov veliki šiljasti nos, njegovu dugu, tanku, crnu tatarsku bradu, odluči radije pričekati dok ne dobije dopuštenje za ulaz.
Čuvar vrata mu dade stolac i dopusti da sjedne sa strane pred vratima. Tu sjedi danima i godinama. Izmišlja pokušaje da ga se pusti unutra i zamara čuvara vrata svojim molbama. Čuvar vrata ga češće poziva na manja saslušanja, ispituje ga o njegovom zavičaju i o svemu drugome, ali pitanja su ravnodušna, kako je to uobičajeno kod velikih gospodara, da bi mu na koncu uvijek iznova rekao kako ga ne može pustiti unutra.
Čovjek sa sela, koji se za svoje putovanje dobro oboružao, daje sve, ma koliko to bilo skupocjeno, da bi potkupio čuvara vrata. Ovaj doduše sve uzimlje, ali pri tom kaže:
–Uzimljem ovo samo zbog toga da ti ne pomisliš kako si nešto propustio.
Godinama promatra čovjek sa sela gotovo neprekidno čuvara vrata. On zaboravi na druge čuvare vrata i ovaj prvi mu se čini jedinom zaprekom da uđe k Zakonu. Proklinje nesretni slučaj u prvim godinama bezobzirno i glasno, kasnije, kad ostari, gunđa nešto sam za se.
Postaje djetinjast i, budući da u višegodišnjem promatranju čuvara vrata opazi buhe u njegovom krznenom ogrtaču, moli buhe da mu pomognu i da nagovore čuvara vrata da ga pusti unutra. Konačno ga uhvati slabosti i on više ne razabire je li postalo mračno ili ga njegove oči varaju. Zacijelo opazi u mraku sjaj koji probija iz vrata Zakona. No, ne će više dugo živjeti.
Pred smrt se u njegovoj glavi slože sva iskustva vremena u jedno pitanje, koje čuvaru vrata još nikad nije postavio. Mahne mu, jer više nije mogao maknuti svojom ukočenom glavom. Čuvar vrata se duboko sagne nad njim, jer se razlika u visini promijenila na štetu čovjeka sa sela.
-Što želiš još znati? …upita ga čuvar vrata …ti si nezasitan.
–Svi teže za zakonom …kaže čovjek sa sela …kako to da još nitko u svim ovim godinama nije zatražio ulaz k Zakonu?
Čuvar vrata spozna da je čovjek za sela na umoru, i, da bi njegov sluh još dosegao, zaviče:
–Ovdje ne može nitko pristupiti, jer ovaj ulaz je bio određen samo za tebe. Sad odoh da ga zatvorim.