(Ovu sam pjesmu isplakao tužnih godina kada je bič rata pogodio nedužne. Prihvaćam svakoga čovjeka, mrzim zlo u čovjeku. I …nisam pristran.
Nečovjek mi je stran, makar mi bio rod rođeni. J.P.)
Joža Prudeus
Božić opet na pragu
tvom i mom,
i njemu i njegovima
i njima sličnima;
njima koji petnest i više godina
petnaest i previše Božića
za tuđim pragom dočekuju;
njima kojima je to petsto pedeset godina
što posne Badnjake blaguju
onim što drugi udjeljuju;
kojima suze kapaju preko sardina
u rafiniranom ulju;
koji tegotno ćute blagdansku košulju
tko zna čiju
na sebi;
kojima se čelo oblači
kada se kaput oblači a najradije ne bi;
kojima ne mogu biti, domaći kolači
iz tuđe peći;
koji riječi
čestit i sretno
primaju sjetno
sanjajući o domu svome;
koji djetetu tek rođenome,
daleko od zavičajne kolijevke
pružaju prhke i tanke napolitanke
s okusom citrone;
koji besplatnim gradskim prijevozom
na polnoćke odlaze
i tamo nalaze,
isto prazne, negdašnje susjede
što praznih pogleda
lutaju po raskošnom blještavilu s fasada
nekoga drugog grada;
oko kojih su ljudi okolo
sućutni naoko
a zapravo sve radosno bliješti i trešti,
petarde pucaju,
darove kupuju, darove daruju,
darovi raduju.
Ovi, po strani,
sami,
ne razumiju
zar uistinu, doskora,
nije bilo što je bilo,
zar se zaboravilo što je bilo
gdje je bilo
kako je bilo ?
Gazda Mata i njegovi
i njima slični,
sličnih sudbina,
sami po strani.
Odgovora ni sa koje strane.
Svuda slavlje, graja,cika, vika…
Bol u duši prognanika.
Njima nije još do slavlja,
čestitanja, radovanja –
gladni mira, željni svoga doma
siti (p)raznih obećanja.
O Božiću, ti prosvjetli, oplemeni, opameti,
daj nam svima trunku vjere
i u svemu prave mjere:
dok je igdje, ma i jednom,
uništeno,razoreno
da slavimo, barem Božić,
ljudski,
bratski,
primjereno.
GAZDA MATA (1995)
ne morem se požalit
dadnu mi i kruva
eto fala dragome bogu
domaćin će za badnjak ponudit bakalarom
potlem ponoćke bit će pečenja
i vina flaširanog
baćo moj njekako mi sve u grlu zapne
sitim se badnjaka kad mi žena u avliji
po pet ma što pet
i deset šarana smuđa i kečiga
iz dunava od ljuski čistila
i tri četiri uvik komšinki bosi davala
nije njiov badnjak bijo
a neka se nađe
dilit je uvik slađe no primati
u mene vrata svima otvorena
bilo u gazde mate kobasic
domaći kulena i kulenovi seka
i kuvanog i pečenog
u komše ilije domaće rakije
fina vina u vinka bilo svima
samo da je mira
a što š
lipo did pokojni kazivo
man se njia
a ja šnjima uvik bijo komšijski
a eto trefi se
ovi rat mata ga nije ni želijo
ni započeo
prvi
kojima sam se toliko nadavo
komšija života i žena mu bosa
unišli u moje
a mene i moje s mojega
ko psa otiraše
onaj života što mu ćaća mitar radijo u općini
sad taj života ušavo u moje na moje
moje rastače
moje natače
da prostiš piša
po mojem
a moja milka
dok je dite bijo uvik mu davala lepinje šećera mlika
i jabuka potlem
a on meni oca šokačkoga
ciloj mi familiji sve skido s neba
a ja mu za krsnu slavu bravca otrhanijo
nikad ništa ružno o njima reko
ni kada bosa
ono kokoš čerupala iz mog kokošinjca
ja b zažmirijo
nek narani dicu
dica su dica
kad b moja snaja njoj faljenn isus i marija kazivala
bosa b njoj mater kočijaški
bože m prosti
i eto petnaest božića
petnaest mojih života
života uništi
ode u ništa
petnaest života
i sad bi
dati neblak ljubim
šnjim trebo mata imat suživota
moj života
vako ću ti na ovi petnaesti božić u progodnstvu
divanit
more
more
mora biti suživota
moj života
e kada mi kažeš i pokažeš
ko je i di ubija mog bartola
dite sa samo osamnaest božića
ne pravi se lud
ko ne znaš
niti jevo niti kuso
nit luk grizo ni miriso
kobajagi
more bit suživota moj života
kada mi svete slike staviš otklen si ih skinijo
i potlem nogami pijan gazijo
e kad mi njih staviš na misto
disu mi od pradida u sobi visile
kad mi prid kapijom
na sokak posadiš oraj i dud
što što no si ih srušijo
i kad naraste to barem do pola
kako je bilo njekada
kada mi pozlatiš kazan rakijski
u kojim si ovih
meni crnih božića
za svinje kuvao
kad pripališ sviću
za svih ovih petnaest crnih božića matinih
u crkvi matinoj
koju ću jopet sazidat di je njekoč stojala
sve dotlem
nema suživota moj života
tako mi mog života
kojem si sto života oduzejo
ti i taki
nema života suživota
ni priko tarabe
a dici
dici tvojoj
poradi isusa rođenog bilo prosto
nisu dica kriva
što si nakrivo nasađen
dicu krivo učijo
e neš života
tako bać mati
života
tek tako
kobajagi
nikom ništa
do sljedeće prilike
života
man me se
zaslovnica, molbenica:
Isuse,
daj da na sve ovo ne budemo bešćutne sfinge egipatske.
Marijo,
odbijena od svih svratišta i konačišta,
povedi prognaničke obitelji u Betlehem na stara ognjišta.
Josipe,
daj da, kao tebi prognaniku, u snu došapne anđeo:
Herodi su nestali,
uzmi ženu i dijete i vrati se u svoj Nazaret.
Joža Prudeus ( pisano 1995. ista priča i 2004. i 2013, itd.)