napisao:
Dražen Radman
Sinišu nisam poznavao.
Kao što ga nije poznavala ni većina drugih ljudi…
Pamtim tek njegov glas iz studenog 91′.
Iz nekog tijesnog, polumračnog vukovarskog podruma…
Dok sam ga slušao, nisam ni mogao zamisliti
koliko je podrum bio tijesan…
Tek godinama kasnije sam razumio da je taj prostor, zapravo,
bio svečan i topao…
Pamtim dobro njegov brz i precizan opis stanja u Gradu.
Bez suvišne patetike ili pokušaja da izazove sažaljenje.
Naprotiv.
Iako je i sam zasigurno znao da će u skoro dolazećem ‘sutra’ –
smrt pokucati i na njegova vrata…
Tek godinama kasnije sam shvatio još nešto.
Nešto važno o njemu kao čovjeku. I ne samo o njemu…
Siniša nije davao samo britke izvještaje o svim tim strahotama,
o kronologiji olovnih kiša koje nikako nisu htjele stati…
On je, gle, u isto vrijeme pisao…i o Ljubavi.
U isto vrijeme dok su granate zasipale ulice,
a geleri pogađali ljude koji bi samo na trenutak
izvirili iz srca zemlje da udahnu zrak
ili da vide postoji li još uvijek Sunce vani…
Da, pisao je i govorio o Ljubavi u isto vrijeme
dok su neka djeca postajala sijeda preko noći…
I Siniša je dobro znao neke od njih…
Da, pisao je i govorio o Slobodi…
U isto vrijeme dok su geleri pogađali i onih nekoliko preostalih ptica u letu,
koje zbog neobjašnjive privrženosti Gradu – nisu htjele pobjeći…
Iako su to lako mogle…
One su htjele preostalo vrijeme leta provesti u blizini čovjeka,
koji bi im svakog jutra pored klupe u parku ostavljao komad kruha, peciva…
U ono vrijeme kada su ljudi udisali svježe mirise jutarnje trave,
koje sada više nije bilo…
Da, Siniša je pisao iz Ljubavi…
Bez gorčine i mržnje, to jest bez gelera one druge,
nevidljive vrste…
Pisao je iz srca koje nije bilo tijesno kao taj podrum…
Zato njegove riječi još i danas dišu.
A i sutra će… Barem će ih neki čuti, zastati na trenutak…
Sinišu nisam poznavao… Ili ipak jesam…
Jer govorio je o Ljepoti usred mraka…
O Nadi usred strahovite buke…
Usred kratkih i jezovitih tišina…
Bio je čovjek kojemu se moglo osjetiti bilo srca,
a da ga prije nikad nisi sreo, osmjehnuo mu se, stisnuo ruku…
Sinišu su negdje odveli…
Pa ga sada više nema… A, opet, ima ga…
Duh i Riječ se ne može ubiti…
Plemenito putuju kroz vrijeme i čine svoje…
Neki ljudi i kad legnu, stoje uspravno kao jarbol.
Kao putokaz.
Ili kao zvono koje i danas odjekuje,
čak zove da izađemo iz podruma nekog svoga jala ili šutnje…
Da ne(po)stanemo sijedi…
Da nam kosa dobije našu prirodnu boju…
Da nam lice ne crveni…
Da, neki ljudi nas podsjete da bismo trebali i hodati kao ljudi…
Kao oni koji i jesu stvoreni da bi drugom bili čovjek, a ne vuk…
Uprkos drugoj vrsti gelera, koji još uvijek padaju,
ne bi li nam dušu držali zarobljenu pod zemljom…
A ponekad i iz nas samih poleti neki geler, koji zna ranit’…
O, Bože, samo ti nas možeš izvući na čist zrak!
Samo Ti nam možeš vratit’ osjetilo mirisa i vida
za Ljepotu koju, još uvijek, poklanjaš iz dana u dan…