Nova knjiga o stradanju Nijemaca nakon Drugog svjetskog rata.
Slavko Žebić
Još jedna osječka novinarka, Verica Sikora, otisnula se na pučinu književnog izričaja, a nedavno joj je predstavljen roman prvijenac, Mama Mutti, u prepunom foajeu HNK.
I gotovo u svakoj se posjetiteljskoj ruci našla nova knjiga, čija je radnja smještena u osječki Donji grad, ali i stradanja u drugom svjetskom ratu i poraću, stradanja njemačke obitelji u partizanskim logorima od Gajdobre i Gakova do Šida i Osijeka.
Nova je knjiga ukoričena na 160 stranica u nakladi osječkog Ogranka Matice hrvatske, urednik je tajnik toga Ogranka Josip Cvenić, lektoru potpisuje Borko Baraban, ilustracije Nikola Faller a knjiga je tiskana u Gradskoj tiskari u Osijeku. U prigodnom programu nastupili su mladi violinski virtuoz Zvonimir Krpan uz klavirsku pratnju prof. Ante Blaževića a ulomke iz knjige čitali su glumci HNK-a, Tatjana Bertok-Zupković i Aleksandar Bogdanović.
Preporučujući novu knjigu, Nikola Mak, predsjednik Njemačke zajednice u Osijeku, Zemaljske udruge Podunavskih Švaba, i sam sudionik spomenutih događaja i logoraš u zloglasnom lageru u Valpovu, podsjetio je na nemile događaje, identične onima o kojima Verica piše, mada apostrofira logore u Bačkoj, Srijemu i istočnoj Slavoniji.
I sam naslov, Mama Mutti, zbunio ga je na prvi pogled, jer što to ima značiti, mama – mama, ali čitajući ponuđeni tekst dok knjiga još nije ugledala svjetlost dana, shvatio je da je to krik one nevine dječice, koja živa završavaju u masovnoj grobnici, krik svih onih koji su na sličan način stradali i svih živih koji nastoje sve to zaboraviti s molitvom da se ne ponovi. Nikola je Vericu usporedio s rumunjskom književnicom Herthom Müller koja je 1999. dobila Nobelovu nagradu za svoj opus o stradanju Nijemaca u Rumunjskoj.
Prof. Stjepan Sokol, predstavio se kao Retfalčan, iz protesta jer već peti, šesti književnik tematizira u svojoj knjizi Donji grad, priznao je da je rukopis pročitao u jednom dahu, kad ga je Verica zamolila da napiše pogovor.
To je snažno svjedočanstvo jednog vremena, stradanje jednog naroda koje izvire iz svakog opisa križnoga puta Brigite, Mame Mutti, Majke Hrabrost, činjenice o kojima se na ovim prostorima dugo šutjelo. A onda je, kada su na ovim prostorima sloboda i demokracija pogladili autoričinu svjetiljku sjećanja, eruptirala je misaona snaga kćeri, žene, majke, bake, prijateljice za nezaborav.
Osvjedočena autorica romana o Donjem gradu i stradanju njegovih žitelja u Unterstadtu, Ivana Šojat-Kuči, vrlo je dojmljivo predstavila novi uradak Verice Sikore i suglasila se sa tvrdnom Josipa Cvenića da je Donji grad centar svijeta, pa ma koliko autora tematiziralo tu gradsku cjelinu, svatko od njih iznijet će svoje viđenje.
To čini i Verica govoreći o stradanju i iznoseći oporu istinu, pa je knjiga na momente teško svjedočenje o ženi koja prolazi golgotu partizanskih logora, gdje je izgubila svoju malenu djecu, svoje anđele, koja bježi iz logora i kroz ostatak života prožet nepravdama, borbom, patnjom i tugom, ali i ženi koja nije prešla na stranu zla, koja želi dokazati da je ostala u dobrom i ne želi pozivati na mržnju i osvetu. Njena poruka su svijetlo i oprost, pa knjiga unatoč činjenici da je na momente teška, nudi i poruku dobrote i ljubavi, božansku poruku.
Ilustracije potpisuje akademski kipar, Nikola Faller, koji kaže da je ovo druga suradnja s Vericom, jer je ilustracijama opremio i njenu bajku Suze snježne princeze Tare, predstavljenu prije možda mjesec dana u Dječjem kazalištu Branka Mihaljevića u Osijeku.
Priznao je da i sam ima spoznaja za ovakvu tematiku, istina ne na svojoj koži, već iz pričanja roditelja i omame, a zahtjevnoga se posla prihvatio zbog ranije suradnje s Vericom i zbog činjenice da je, prije no što no što se priklonio kiparstvu, studirao slikarstvo i izazov je da se ogleda i toj umjetnosti.
I za kraj, autorica. Čestitao sam joj kao kolegici ali i kao gibaračkoj priji. Zahvalila se i rekla kako je čitavi radni vijek u novinarstvu, a evo došao red, da joj nešto i objave. Što se tiče tematike, tu je kod kuće i roman se može shvatiti kao autobiografski, a što se stila tiče, dosta je novinarske faktografije, jer knjiga temelji na istinskom događaju, a kao književnik poželjela se otisnuti put fikcije, mada vrlo rijetko, no ono što novinaru nije dozvoljeno, njoj se pružila sloboda da oblikuje rečenicu, da stilu podari vlastiti štih. To ju ispunjava.
Netko je već spomenuo, da je autorica ne samo žena i majka već i baka, a ja sam među posjetiteljima primijetio i unuku Taru, koja je baku inspirirala za prvijenac, bajku Suze zimske princeze Tare, morao sam spomenuti i porijeklo, jer obije prabake pripadnice su njemačke zajednice u Srijemu.
Djed Đukina mama Magdalena, kako smo je mi u Gibarcu zvali Lenika, također je bila zatočenica logora u Gajdobri, no, kako i Verica kaže, nije se tada uspjela upoznati s Brigitom, a i baka Katicina omama Marija je također trebala završiti u logoru, ali ih je spasio kukujevački Švaba, i ona je ostala u Gibarcu.
Još jedna divna promidžba knjige i poruka koja je odaslana, pročitajte novi uradak Verice Sikore. Ne i posljednji.