Što je ostalo od grada koji se mijenja do neprepoznatljivosti
(Prvi puta objavljeno 21. kolovoza 2012)
piše: Nina Čuljak
Mostar/ U potrazi za podacima o našoj poznatoj spisateljici Ireni Vrkljan, naišla sam na intervju koji je dala za portal Hrvatski Glas Berlin. Razmišljala sam, prelistavajući masu web stranica na kojima se spominje Irenino ime, kako moja potraga za njenim djelima i podacima podsjeća na onu njenu o Marini Cvetajevoj (Marina ili O biografiji). Način se međutim promijenio. Pretraživanje interneta nosi mnogo manje kretanja, interakcija sa drugima, čovjek se nekako zatvori.
Odijevam se i izlazim iz stana. Ponovno prizivam sjećanje na Irenu, onakvu kakvu ju poznajem iz njenih djela… koliko je puta ona zaključala vrata svog stana u Klaićevoj 60 i opraštala se …
Pitam se kako je živjeti u Berlinu sada… Po čemu se recimo razlikuje moj život u Mostaru, ili životi moje rodbine u Zagrebu, od života Hrvata u Berlinu? Za čim čovjek u dijaspori uopće može osjećati nostalgiju danas?
Naši životi, od stana do posla, od kaotičnih ogromnih supermarketa u kojima možeš na više katova pronaći sve, popiti kavu, ručati, otići u kino, ili na kuglanje… pomalo je tužno koliko svi gradovi danas sliče jedni na druge. Čak i hobiji poput tečaja jezika, plesa, ili odlaska na fitnes, ugurani su negdje u hektični dnevni raspored, nikad dovoljno vremena za opuštanje, ”ovo ću pročitati čim stignem”, a vrijeme kao da leti …mjeseci, godine .
Moj stan je mal i pretrpan, brojevi Nacionalne Geografije koji čekaju red da budu pročitani, neke knjige, filmovi …čemu uopće ta manija za prikupljanjem, toliko stvari imamo koje ne koristimo, ili koje ćemo koristiti jednom i nikad više, čemu sve to? Živimo u tolikom izobilju stvari da nije ni čudo da većina ljudi osjeća određeno zasićenje. Kao da je pred tebe istovaren kamion omiljenih čokoladica i što s tim?!
Televizor je uglavnom isključen. Bezbroj kanala, umorim se tražeći, toliko besmislenih stvari prikazuju; na MTV-u emisija u kojoj prepadaju i ozljeđuju jedni druge i to bi trebalo biti smiješno i još prigodno za jedan glazbeni kanal?! Priče o masovnim ubojicama, o operacijama viška sala, Big Brother, grozno.
Postoje jasno i neke pozitivne strane, recimo dostupnost informacija, ‘Klaić’ sve više skuplja prašinu ispod stola, prestigla ga je Wikipedija. Ipak, ponekad se nađem u prkosnom traganju za nepoznatim pojmom, listajući, nervirajući se što se moram toliko truditi (a na Internetu za sekundu dođem do odgovora) i onda radost pronalaska traženog. Možda je to upravo ono za čim čezne Irena, za čim čeznem ja – vrijeme u kojem je sve išlo sporije, do svačega se teže dolazilo pa se onda valjda i više cijenilo. A nostalgija za rodnim krajem… možda se ona danas svodi samo na želju da čuješ maternji jezik na ulici, u trgovini, da se prisjetiš drugog vremena koje je ostalo još samo u sjećanju. A to je također puno …
-Pošto je paradajz?
Debeljuškasta žena odgovara: -Marka i po.
Cijena je povoljna, sezona je, sva tržnica se crveni od štandova sa rajčicom, biram one velike, crvene, opojnog mirisa … već se vidim u kuhinji kako pravim salatu sa maslinovim uljem …
Možda ipak postoje i drugi razlozi za nostalgiju. Ovakve rajčice, ovako ukusne, sa hercegovačkog sunca, ovoga sigurno nema u Berlinu. Zanimljivo je i da je kod nas u Bosni i Hercegovini i dan danas službena valuta marka (tj. konvertibilna marka), ‘kreirana’ po uzoru na onu njemačku, a u Njemačkoj se plaća eurima. Možda smo mi ipak zadržali malo više prošlosti …
Nosim vrećicu, osjećam vrevu, život grada, ulazim u haustor, računi naravno – susjeda bi rekla: ”ljubavni računi”, najvjerniji, svakomjesečni. Irena se zapitala: ”Što je ostalo od grada koji se mijenja do neprepoznatljivosti, što od ljudi koji su se nekad nalazili na našoj strani a sad su otputovali na neke druge zvijezde, što od vrtova, kojih više nema, od sunca koje sve spaljuje?” (Rastanak i potonuće).
Ja bih odgovorila: Sunca nam ne nedostaje, a sjećanja su sačuvana i nastavljaju svoj magični put, Irena Vrkljan se pobrinula za to.