piše: Božica Jelušić
Hirovito travanjsko prezatopljenje i neke misli koje me obuzimaju, dok sjedim na terasi “svoga” kafića, čekajući na pileće rolice s povrćem i duplu salatu, uz crno pivo (malo).
Pomišljam …kako bi POLA SATA SVAKOGA DANA valjalo proživjeti kao da je DAN naš posljednji, bez fatalističke ugroženosti i ojađenosti, bez samosažaljenja bilo koje vrste.
Naprosto: uzdići se iznad plime događaja, strasti, upletenosti, izmučenosti, natjecanja u bilo čemu i biti blažen. Uživati u svakom gutljaju gorkog likera, kave, u stranici pročitane knjige, pogledu na riđi i zlatasti vrbin grm u pozadini Staroga grada, u čudesnim, kao nahukanim oblacima nad potokom …
Misliti dobre misli, slati dragima telepatske valove, odslušati u sjećanju neku staru melodiju …Možda napisati malo, prpošno, dobrohoteće pismo, nekome tko to potajice očekuje i priželjkuje.
Imati VREMENA i SEBE u njemu. Onako, kako je to Višnji vjerojatno zamislio, stavljajući nas na vrh piramide postojanja: prije pada u vrijeme, napor, strahove i žudnju za moći. Prije pomisli da možemo nadigrati prirodu i prevariti sve, pa i zakon povratka u prah od kojega smo stvoreni.
O, da: Sunce, ljubi me još, Živote, kuj me do posljednjeg atoma, ne mareći za ono što preostane …