IZ DNEVNIKA
piše: Ruža Zubac-Ištuk
Ponedjeljak, 15. svibnja 2023.
Bude me kapi kiše i ciničan smijeh vjetra. Ptičji cvrkut i gukanje golubova ispod strehe pokušavaju ga ušutkati. Ruka mi kreće u potragu za prekidačem na noćnoj svjetiljci i ruši knjigu sa stola uz koju sam sinoć pokušavala odmoriti dušu. Ne volim ustajati rano, ali ustajem nadajući se barem jednoj kapljici optimizma.
„Ljubimo taj prokleti svijet“, savjetuje me slovenski pjesnik Oton Župančič. Odbijam „Zdravicu“ jer se u taj prokleti svijet slilo više od pet milijardi ljudi, isto toliko osobnosti sa svojim manama i vrlinama: samoljubljem, koristoljubljem, prepotencijom, dokoličarenjem, ovisnošću, nihilizmom, sadizmom, ljubomorom, lucidnošću, sotonizmom, velikodušnošću, ogorčenošću, darežljivošću, religioznošću, bludom, pobožnošću, traumatiziranošću… Mogla bih nabrajati unedogled. Što je za pojedinog smrtnika moralno, a što nemoralno; što smatra dobrim, a što svojim lošim postupcima? I
stina, život se oduvijek poigravao čovjekom, no rijetko je dopuštao da se čovjek poigra njime. Možda zbog toga neki ljudi, nalik Don Quijoteu, bježe od stvarnosti dok se drugi do iznemoglosti provlače kroz iglene uši s namjerom da stignu do odskočne daske s koje će poletjeti i doživotno letjeti iznad tuđih sudbina. Ne daj, Bože, da slete s položaja ili padnu nisko. Ni smrt nije ravna ljudskoj taštini kad ogrezne u bogatstvu što dokazuju riječi talijanskog industrijalca Rizzolija: „Ali ja ne mogu umrijeti! Ja sam najbogatiji čovjek u Europi!“ rekao je svećeniku dok je primao bolesničko pomazanje u postelji.
„O, stidu, gdje ti je crvenilo!“ uzdisao je Hamlet obraćajući se majci. Uzalud. Kad se ružna misao pretoči u riječi, a riječi u djelo, nastaje bolesna ravnodušnost prema drugima i ništa osim milosti Božje ne može ih obuzdati i vratiti na početak.
U ova nesigurna, tranzicijska vremena možda i ne treba zatrpavati rupe kamenjem nakon što iz njih isteče ljubav i etičnost jer to bi bilo ravno taštini i izgubljenoj moralnoj vrijednosti na parkiralištu gdje je čovjek ubio čovjeka zbog mjesta svoga limenog ljubimca. Vrijeme je rođenih u svijetu i vremenu digitalnog kiča, a ono oblikuje mnoge osobnosti koje ne pronalaze utočišta u skrušenoj molitvi, nego slijepo posežu za Damoklovim mačem koji im visi nad glavom da bi sebi osigurali egzistencijalnu zavjetrinu. Manjina je priskrbila sebi moć i provodi postmodernu diktaturu nad većinom ističući da je njih izabrao narod na parlamentarnim izborima. Bitna je politika, a ne kultura, znanje, struka, rad, pod pokroviteljstvom parlamentarne korupcije. Mnogi ne žele znati da skrušenoj molitvi nisu potrebne riječi da bi ih Bog čuo i nadario svojom providnošću.
Zar nije jedan ministar oskvrnavio hrvatsku kulturu kada ju je nazvao krepanim feniksom koji daje znakove života. Kako ne bi krepala kada je svaka Vlada hrani jeftinom filozofijom proizvedenom za mase. Očito nije teško pljunuti na tuđe vrijednosti i ljudska prava iliti preživljavanje. Tomu doprinosi i bahaćenje pojedinih umjetnika kada jedni druge nazivaju barskom mušicom koja visi u akademiji kod Charlija.
Reče netko: da je vulgarnost umjetnost, svaki bi predizborni govor bio književnost. Čovjek se mora osloboditi viška energije i emocija ma s pomoću kojega konvulzivnog sredstva, ali bitan je način. Hrvatski političari to čine plešući u krugu svoje malenkosti; rigaju vatru na političke suparnike i svjesno obmanjuju glasače svojim „najboljim“ programom. Međutim, oni nisu sinovi riječnog boga i nimfe kao ljepotan Narcis, zato se mogu zaljubiti u sebe, niti im političku budućnost i privilegije određuje prokletstvo anonimusa riječima da zavole ono što im je nedostižno.
Trenutno mi je „jako važno“ mišljenje izrečeno na jednom predizbornom skupu u Osijeku, da Hrvatska treba domovinski red, rad, mir i domovinski rast. Red mi utjeruju podobni u državi i gradu te nadređeni na poslu; mir pobjeđuje nemir kada vidim i čujem što se događa, a ne mogu učiniti ništa; rad je ionako bescjenje – što više radim, veći sam neradnik. Domovinski rast? Za njega će se pobrinuti „majčinski stroža vlada“ ili ona koja dijeli umirovljenicima milostinju za koju mogu kupiti kilogram trešanja, a radnicima povećava plaće ukidajući prireze. Oni koji rade pola radnog vremena za pola minimalca neće dobiti ništa jer su, čak, oslobođeni poreza i prireza. Tko više ima, više će dobiti. Tko nema – nema. Tko mu je kriv što nema.
Kalderonovski rečeno: život je san, ali samo za uhranjene medvjede tijekom zime.
…
Utorak, 16. svibnja 2023.
Kiša je prestala. Osjećam tjeskobu učionice dok učenici pišu pismenu provjeru mada nisam u učionici. Ne mogu priznati sebi da mi nedostaje nadvikivanje s njima, učionica, ljudi s kojima sam radila. Nedostaje mi prošlo vrijeme.
Primičem se prozoru. Cvrkut vrabaca zove me van. Što li traže zalijećući se u zidove župne crkve sv. Petra i Pavla, osječku konkatedralu sagrađenu u gotičkom stilu na mjestu stare gornjogradske župne crkve uz potporu biskupa J. J. Sttrossmayera. Kažu da može primiti tri tisuće posjetitelja na svetoj misi.
Misli me vode u 1738. godinu kada je ovim prostorom vladala kuga. Iza crkve bilo je groblje koje je postalo tijesno pa je sagrađeno Anino groblje s crkvicom posvećenom svetoj Ani.
Planirala sam danas poslije podne otići zapaliti svijeću na obiteljskom grobu i pomoliti se za svoje pokojnike. Učinit ću isto i za Paulinu Hermann (1859. – 1938.), Osječanima je poznatija po nadimku Mačkamama, koja je pokopana u vlastitu grobnicu u Aninom groblju. Danas njezina groba nema. Nitko nije plaćao grobnu pristojbu pa je prodan. Bože, i grobovi imaju svoju cijenu. Od zavidnih nekretnina, koje je rasprodala, ostao je do danas dvorac Mačkamama u Industrijskoj četvrti, dijelu grada Osijeka u kojemu je prije Domovinskog rata bilo nekoliko dobrostojećih tvornica, nakon rata ni jedne.
Pred kraj života Paulina se povukla u svoju vilu i životarila s mnogobrojnim mačkama, psima, golubovima i lavom kojega je nekoliko puta vodila na dražbu, ali ga nitko nije htio kupiti pa su porezna dugovanja ostala neplaćena. 1936. godine gradska komisija ušla je u vilu, raskužila je i predložila da se (ne)sretna žena smjesti u neki zavod.
Škola u kojoj sam radila tridesetak godina do umirovljenja nosi ime svete Ane, ali registrirano je pravopisno netočno. Koliko naši jezikoslovci imaju volje da se dogovore oko pravopisne norme hrvatskoga jezika, možda vremenom postane točno.
-Kleopatra! – odnekud mi iz sjećanja dopire ime moje bivše učenice koju sam tijekom sata unedogled opominjala jer se nije prestajala vrpoljiti i nepotrebno pričati. Jednom zgodom uzvratila mi je ironičnom tvrdnjom:
– „Što će meni imenice, padeži, prezent i druge budalaštine kad znanje nije osnovni preduvjet za dobar život u Hrvatskoj, tako kaže moja mama.“
Pitam se zna li nešto o svojoj imenjakinji, čuvenoj Kleopatri, kraljici Egipta? Je li njoj bilo potrebno znanje iz gramatike da postane kraljica?
„Ime nikoga nije naružilo“, govorio mi je pokojni otac. „Duša ti mora biti čista, srce puno milosti da bi ti obraz svijetlio na tvoje zadovoljstvo a moj ponos.“
E, moj oče! Progonili su te: vrijeme, ljudi, prostor, život… Povijest se ponavlja.
U glavi mi odzvanja školsko zvono, no mojih radnih dana u školi više nema. Ni kući više ne nosim stotinjak kontrolnih ispita nakon pisane provjere. Ne razmišljam koliko moram napisati priprema za sutra, kako nastavne listiće prilagoditi učenicima koji prate nastavu po redovitom programu uz individualizirane postupke i onima po redovitom programu uz prilagodbu sadržaja, te sve umnožiti o svom trošku; hoću li stići ispraviti kontrolne do sutra …
Što, vi prosvjetari, hoćete! Imate tri mjeseca godišnjega odmora; radite dva-tri sata dnevno; primate dobre plaće; šećete od klupe do klupe u toploj učionici; kad god poželite sjednete… često sam slušala provokativne rečenice tijekom radnoga vijeka i vremenom prestala objašnjavati nevjernim Tomama da nisu u pravu.
I danas, mada sam umirovljenica, nisam oglušila na neuljudnost ljudsku kada neupućeni prozivaju prosvjetne radnike i ocjenjuju njihov rad.
….
Četvrtak, 18. svibnja 2023.
Povremeno odaberem dan kada sebi dajem odušak nakon svih obveza, odlazim u višesatnu šetnju. Ne volim sjediti ispred kafića jer se osjećam kao da su me silom stavili u izlog.
Danas je sunčan dan, ali pun vlage i sparine. Ne odustajem. Kolegica, učiteljica u mirovanju, čeka me ispred osječke katedrale. Ne zaustavljamo se na Trgu Ante Starčevića, nego spuštamo stubama do Drave. Razina rijeke čini mi se velikodušno ugodna. Pogledom tražim Bijelu lađu, nekada poznati restoran u Zimskoj luci. Vera me podsjeća da je zgrada bila trinaest godina ruglo u elitnome dijelu Osijeka, „sjedište“ beskućnika, lopova i narkomana dok nije srušena 2009. godine.
Ostavljamo Zimsku luku šačici patkica na vodi. Promenada, najduže osječko šetalište, vodi nas uz tok rijeke i parkove u Tvrđu. Vera komentira spomenik, jedini izvan Španjolske, Pablu Picassu, pored kojega prolazimo. Samo sam se nasmijala. Oprosti mi, umjetniče Ivane Saboliću.
–Znaš li da su Osječani prije počeli piti pivo, nego jesti kruh? Vodenice i mlinovi na Dravi spominju se 1699. godine, a pivari 1694. Došli su s vojskom odmah nakon oslobođenja od Turaka.
-Tada su postojali kopneni mlinovi ili suvače, a grad je bio pun pekarnica kao i danas – odgovaram za peticu.
Osjećam vjetar na obrazima. Dolazi ispod mostova na Dravi.
-Do 1872. godine dravski mostovi bili su drveni.
-Kako znaš godine? – provociram je prijateljski.
-Pripremila sam se za danas. Znam kakva si – pecka me i nastavlja da je preko jednoga bila željeznička pruga sve dok se nisu most i kompozicija vlaka srušili u Dravu.
Nadomak smo Tvrđe čiju je izgradnju donijelo 18. stoljeće. Bila je to u početku samo vojna utvrda, sklonište Turcima i njihovoj vojsci, kasnije zaseban i cjelovit grad na vjetrometini sukoba političkih i religijskih interesa, danas dio Osijeka koji pripada europskoj i svjetskoj spomeničkoj i povijesnoj baštini.
-Tvrđava s naše desne strane sliči mi Semiramidinim visećim vrtovima.
–Pomalo zapuštenima – dodaje Vera.
Svečano „otvaramo“ Vodena vrata i ulazimo kroz sadašnjost u prošlost. Čudno nas doziva Krunska utvrda s lijeve obale dok se penjemo popločanom ulicom do Trga Svetog Trojstva.
Podne je. Zvoni li crkveno zvono sa zvonika barokne crkve sv. Mihovila ili barokne franjevačke crkve Uzvišenja sv. Križa?
Prožima me čudna tjeskoba na Trgu Svetog Trojstva pred baroknim zdanjem ukrašenim zavjetnim stupom protiv kuge. U podnožju mu šute tri kipa: kip Bogorodice, sv. Ignazija i sv. Marka. Bože, koliko su ljepote stvorile ljudske ruke na jednome mjestu.
-Mogle bismo na fiš – nutka me kolegica – umirovljenica časti.
Vraćamo se u Gornji grad. Koraci su nam tromi. Pred glavnom poštom stiže mi SMS poruka. Moje kćeri zabrinuto pitaju gdje sam. U trenu im odgovaram. Razmišljam o pismima koja su nosili teklići u 17. stoljeću. A pisalo se na prostorima današnjega Osijeka na njemačkom, hrvatskom, latinskom, mađarskom, talijanskom, francuskom, pa čak i na novogrčkome jeziku jer je stanovništvo pristizalo sa svih strana.
Pred zgradom smo Gradske i sveučilišne knjižnice. Tramvaj tutnji kao da ga vuku mladi, snažni konji pristigli iz povijesti osječkog tramvaja.
Osluškujem. Vjetar nosi nekoliko suhih listova najromantičnijim parkom Sakuntala. Naziv je dobio prema kipu Sakuntale, djevojke iz indijske mitologije koja je živjela u skladu s prirodom. Kip je bio poklon iz Berlina. Indijski pjesnik Kalidosa pjeva u svome epu o Sakuntali u 5. stoljeću.
Vera šuteći uživa u malom glazbenom paviljonu, a ja u dvjema sfingama na glavnom ulazu u park. Ispred nas diže se malo jato vrabaca. Uplašeni nestaju kao da bježe od nevolja koje su stoljećima progonile Slavoniju: zaraznih bolesti, poplava, požara, potresa, suša, navada skakavaca, miševa, želja stranaca da vladaju prostorom koji nije njihov…
Kažu da Osječani nikada nisu bili složniji kao tijekom Domovinskog rata. Zašto danas nisu?