Sportski ili gospodarski ponos?
piše: Žarko Delač
Godinama s ciljem podizanja kondicije i tjelesne forme kao i razine eritrocita u krvi posjećujem neko od zimskih skijališta. Naravno kako sam, potaknut domoljubnim osjećajima, prije desetak i više godina rezervirao skijaški odmor na Bjelolasici. No bilo je to jednom i nikad više jer jednostavno snijega nije bilo i tu sam činjenicu morao prihvatiti.
No posljednjih godina snijega ima sve manje i u alpama tako da je budućnost ovog bijelog sporta upitna. Ponukan tim saznanjem, razmišljanje sam proširio i na skijašku Hrvatsku reprezentaciju. Možda je tom dodatnom intelektualnom naporu za vrijeme odmora pridonijelo i saznanje kako niti jednom nisam dobio račun za ugostiteljsku uslugu na skijaškim stazama.
Naučen kako se bez računa ne računa pomalo sam živio u strahu od austrijskih poreznika, a u strahu su kažu velike oči i mozak radi brže nego uobičajeno. Tako sam vjerojatno primijetio kako su uz mnogobrojne rekreativce na skijalištu i naši skijaši trenirali i podizali formu za sportska natjecanja.
Najviša visina staza dosezala je i do 2200 metara što je u meni pobudilo pitanje postoji li kod nas potreba za ulaganjem u ovaj sport. U državi koja nema niti jedno ovakvo ili barem slično skijaško područje.
Dokaz je i ovogodišnje, unatoč velikoj želji organizatora, otkazivanje skijaškog natjecanja na Sljemenu. Skijalištu na 1000 metara nadmorske visine i s jednom jedinom stazom koja se u ozbiljnim skijaškim zemljama niti ne ubrajaju u skijališta.
Stoga se pitam je li potrebno i koja je svrha trošiti novce za par skijaša koji nas predstavljaju u ovom sportu. Jer dok su Kostelići osvajali odličja i igrali zapaženu ulogu u ovom sportu bilo je rezultatskih opravdanja.
Danas moramo priznati kako više nemamo predstavnika za najviša ili približna postolja, na dolazak turista-skijaša ne možemo računati i sudjelovanje u bijelom cirkusu se može opravdati jedino promotivnim aktivnostima. No je li to isplativo i uz koju cijenu?
Jer recimo današnji su reprezentativci smješteni u hotelu, na raspolaganju imaju osobito u usporedbi s onom koju je imala obitelj Kostelić kvalitetnu logistiku, opremu i stručno vodstvo. Taj pogon poprilično košta, a sa sponzorima se sigurno ne mogu pokriti troškovi.
Zbog toga bi bilo dobro trezveno i racionalno promisliti je li potrebno u ovaj za nas pomalo egzotični sport ulagati i s kojim ciljem. Jer većina skijaša koja pohodi skijališta su rekreativci, a ne baza za selekciju novih skijaških talenata.
Sjećam se kako se jedno vrijeme ulagalo i u bob reprezentaciju no srećom od toga se odustalo. Naime ako države sa značajnim prirodnim resursima za razvoj alpskog skijanja poput Slovačke ili Poljske nisu u stanju parirati skijaškim velesilama čemu se onda mi trudimo.
Zašto oni ne ulažu u promociju svoje države ili skijaških centara organiziranjem utrka i skijaških natjecanja. Valja podsjetiti pri tome i na slučaj biatlonca Faka. U susjednoj je državi dobio vrhunske uvjete za osobni razvoj što bi moglo biti jedno od rješenja i za naše vrhunske alpince.
Razvijati mlađe selekcije i stvarati bazu kvalitetnih mladih sportaša koji bi potom mogli birati ovisno o kvaliteti državu za koju bi nastupali!. Utrošene resurse u razvijanje seniorskog skijanja učinkovitije bi bilo uložiti recimo u razvoj plivanja jer ipak smo i pomorska država, a nešto nam u posljednje vrijeme plivanje stagnira! Ili u kraljicu sportova atletiku, veslanje ili jedrenje kojima bi dobro došla dodatna financijska potpora.
Možda je u konačnici vrijeme da razmislimo o gospodarskom, a ne samo sportskom i nacionalnom ponosu. Ustvari riječ je, u ovim teškim financijskim vremenima, o preispitivanju strategije razvoja hrvatskog sporta i sportske rekreacije. Usporedbe radi jeste li kada čuli za finski vaterpolo, norveško jedrenje ili švedsko veslanje?
U svakom slučaju kao maloj državi, a sportskoj velesili sportaši koji su puno učinili za našu promociju i dalje zaslužuju maksimalnu podršku. Šteta što političari te njihove zasluge nisu i ne znaju bolje iskoristiti. Stoga nas ponovno prozivaju tamo nekim prevrtljivim balkancima i posprdno trpaju u koš tamo gdje nam sigurno nije mjesto. Nažalost u tome nam ne može pomoći niti stotinu medalja ili sportskih uspjeha.
.