ŠEĆUĆI EUROPOM

Šećući Mini Europom …o velikoj Europi

tekst i foto: Marijana Šundov
Bruxelles/11.lipnja 2014. – Nedavno sam s dragim prijateljima, mojim dragim gostima iz Kaštela ponovo posjetila Mini Europu. Doista šteta bi bila doći u Bruxelles i ne naći vrijeme za ovaj posebni park.

Smješten je u neposrednoj blizini simbola glavnog grada Belgije, Atomiuma i vodenog parka Oceade.

Meni je uvijek drago prošetati ovim parkom koji me uvijek potakne na razmišljanja o Europskoj uniji.

Mini Europa kako joj i ime kaže je Europa u malom. Park je to u kojem su predstavljene sve države članice Europske unije.

Hodajući stazama od pijeska obrubljenim cvijećem, prelazeći male mostove i kanale i umjetne potoke dolazi se do velikih, lijepih građevina. Svaka je poznata u svijetu i svaka od njih je replika svoje dvojnice u mjerilu 1:25.

Nijedna od tih maketa dvojnica baš poput originala nije nalik ni na jednu drugu građevinu. Svaka je jedinstvena. Svaka je simbol i čudo graditeljstva. Za svaku i bez natpisa imalo bolji poznavalac umjetnosti, povijesti ili arhitekture može reći iz kojeg je stoljeća i u kojoj je državi. Dovoljno je reći Eiffel toranj za Pariz i Francusku, El Escorial taj čudesni bijeli kompleks koji je i samostan i dvorac i škola i utvrda u jednom za Španjolsku ili pak krivi toranju u Pisi za susjednu nam Italiju. Prepoznatljivi su dakako i portugalski Porto sa svojim jedinstvenim šarenim kućama koje se ogledaju u bistrom moru velike luke, duždeva palača u Veneciji, berlinska Brandenburška vrata ili britanski bijeli utvrda – zamak Dover na isto tako velikoj bijeloj moćnoj stijeni…

Puno je mladih, studenata, ljudi s malom djecom, ali i ljudi starije dobi u kojima uglavnom prepoznajem turiste. Mnoštvo je stranih jezika i smijeha. Malo dalje veliki gusti dim jer Europska unija ta velika država i više od države ima i aktivni vulkan. Naravno riječ je o Vezuvu ( jedini model napravljen u omjeru 1:1000). Uz potres i gusti dim čuju se zvuci Fratelli d’Italia, talijanske himne. Jer svaka članica Europske unije u Mini Europi je predstavljena uz građevine i malim graničnim stupom na kojem piše glavni grad, oblik državnog uređenja, površina i broj stanovnika, valuta i godina ulaska u EU.  Pritisak na dugme pokreće zvuk himne.

Na samom početku parka, kako je i red je maketa – skromna bijela kuća, čiji je original nedaleko Pariza. Ni po čemu posebna, slična ne tisućama nego milijunima drugih takvih prigradskih kuća od cigle razbacanih širom Zapadne Europe. Međutim umanjena kopija je to kuće u kojoj su francuski ministar Jean Monnet i drugi njegovi kolege europski ministri potpisali Schumanovu deklaraciju nagovještavajući rađanje Europske unije.

Sam Monnet je rekao tada kako oni ne stvaraju koaliciju država nego ujedinjuju narode. Riječi za zamisliti se. Ujediniti narode koji su prije toga stoljećima ratovali i pustošili ovaj lijepi i bogati kontinent uzrokujući požare pakla dva svjetska rata. Neslaganje među narodima pustošilo je Europu iz stoljeća u stoljeće. Na kraju najstrašnijeg Drugog svjetskog rata rodila se ideja o zajednici europskih država. Prije svega trebalo je pomiriti dva velika rivala Francusku i Njemačku.

Sa svojim prijateljima dok dok hodamo od „države do države“ pričam o pomirenju. I mi smo ne tako davno iskusili rat. Naš priajtelj bio je u tom ratu teško ranjen. Kako se pomiriti? Kako oprostiti pogotovo ako druga strana ne prepozna pogreške? Kako osigurati da oproštaj ne uzrokuje ponovnu agresiju. Kako ponovo vjerovati? Početi od onoga što je zajedničko. Tako je najbolje i među ljudima i među državama.

Nas četvero pričamo o kršćanskom udjelu u stvaranju današnje Europske unije, o ulozi dvojice katolika Jeana Monneta i Roberta Schumana. Njih dvojica su potakli potpisivanje ugovora zajedničkog europskog tržišta za ugljen i čelik. Kada je  konačno 1951, šest zemalja potpisalo ugovor, a bile su to: Francuska, Zapadna Njemačka, Italija, Belgija, Nizozemska i Luxemburg, bio je to početak sadašnje Europske unije. O duhu koji je vladao samo šest godina poslije Drugog svjetskog rata kada su mnogi još uvijek tražili i oplakivali svoje mrtve govore riječi francuskog ministar Jean Monneta – “Nisam optimist ali sam odlučan!”

Odlučan – prava riječ. Imati vizuju. Znati što hoćeš i biti odlučan.

Drugi svjetski rat završio je 1945., a šest godina poslije države koje su međusobno ratovale potpisale su sporazum i to vezan upravo za ugljen i čelik. Ugljen i čelik danas nafta – sirovine oko kojih se i zbog kojih ratovalo. Tako su ratne sirovine pretvorene u instrumente suradnje i mira.

Razgovaramo o našem odnosu prema državi s kojom smo mi ratovali. Je li naš rat bio strašniji od Drugog svjetskog rata? Dakako za svaki odnos treba volja obiju strana.

Nastavljamo razgovor o velikim liderima zapadnoeuropskih država poslije Drugog svjetskog rata. Robert Schuman, francuski ministar vanjskih poslova s Talijanom Alcide De Gasperijem i Nijemcem Konradom Adenauerom smatra se političkim tvorcem današnje Europske unije. Zahvaljujući ovoj  trojici, koji su bili istinski i duboki kršćani, i projekt Europske unije postao je demokršćanski. Europa ima kršćanske korijene i temelje. Na europskom kontinentu većina su bili i ostali kršćani. Nije važno koji kršćani – katolici, protestanti ili pravoslavci. Kršćani su u Europi, kršćani koji su često zaboravljali Isusovu poruku.

Podsjetnik na kršćanstvo je i sama zastava Europske unije – plava sa 12 zlatnih zvjezdica, a nadahnuće je Gospina kruna. Francuski umjetnik Arsen Heitz  izjavio  je kako je nadahnuće za europsku zastavu našao upravo u Marijanskoj ikonografiji koja Gospu prikazuje sa zlatnom krunom: „I znamenje veliko pokaza se na nebu: žena odjevena suncem, mjesec joj pod nogama, a na glavi vijenac od dvanaest zvijezda.“ (Otk 12,1)

Gledamo u niz plavih zastava Europske unije koje lagano lepršaju na vjetru. Zastajemo malo i idemo dalje lagano razgovarajući o našoj ne tako dalekoj prošlosti.

Što je sve trebalo proći kako bi i naša država našla svoje mjesto – ne u Europi kojoj naravno pripadamo nego u Europskoj uniji …