Luksemburg – drugi dio
tekst i foto: Marijana Šundov
Luksemburg/ 23.studenoga 2014./ Nalazimo se na doista posebnom mjestu – tamo gdje se spajaju dvije litice u srcu srednjovjekovnog grada, a ispod drvenog mostića brza rječica Peitruss. Nekada zidine i utvrde sada su pretvorene u ugodnu šetnicu prepunu drveća i cvijeća.
Predivan je jesenji dan, a popodnevno sunce boji lišće u purpur i zlato. U Luksemburgu smo jednog od zadnjih dana našeg boravka u Belgiji.
Polako se penjemo na drugu strmu stranu, ponovo uz stepenice koje vode od jednog do drugog obrambenog pojasa diveći se dobro očuvanim utvrdama kao izraslim iz stijena.
Izbijamo na Place de la Constitution odnosno Trg Ustava. Mjesto je to podsjećanja na državnost Luxemburga sa mnoštvom državnih zastava. Velika, ogromna trobojnica slična nizozemskoj, samo sa malo svjetlijom plavom, leprša na laganom vjetru. Ovo je definitivno najveća zastava koju sam vidjela obilazeći gradove Zapadne Europe, kako je istaknuta a da nije nacionalni praznik.
Ovaj trg ujedno je i mjesto je gdje se nalazi „Spomenik sjećanja“ luksemburška „Gëlle Fra“ ( u prijevodu Zlatna dama). Zlatna dama smještena na dvadesetmetarskom obelisku, poput nekih grčkih božica ( naravno poslije su to preuzeli Rimljani) drži u podignutim rukama lovorov vijenac. Lovorov vijenac – taj simbol pobjede, vječnosti i besmrtnosti – namijenjen je poginulim luksemburškim vojnicima u Prvome svjetskom ratu i to onima koji su se dobrovoljno borili na strani saveznika uglavnom se pridruživši francuskoj vojsci. Spomenik je prvi put postavljen 1923. godine. Pišem …prvi put podignut, jer su ga na početku Drugog svjetskog rata uništili nacisti 1940. godine.
Inače, Luksemburg je tijekom Prvog svjetskog rata, slično kao i Belgija, pokušao ostati neutralan, no njemačke snage su ga okupirale. Luksemburg se ni tada nije uključio u rat, ali dio Luksemburžana dragovoljno se borio u francuskoj vojsci. Velik dio njih je poginuo te je upravo njima osam godina po završetku Velikog rata podignut spomenik. U skladu sa svojom rušilačkom politikom ne čudi što su ga nacisti srušili. Spomenik je do kraja obnovljen do 1985. godine te otada predstavlja jedan od najznačajnijih simbola Luksemburga.
U podnožju spomenika su još dvije skulpture – poginulog vojnika i suborca koji ga oplakuje. Okolo je postavljeno i više ploča s tekstovima o povijesti „Spomenika sjećanja“, te ratova u kojima su sudjelovali luksemburški vojnici.
Dok gledam ove doista dirljive skulpture mislim o povijesti ljudskog roda koja je s jedne strane prepuna nasilja i mržnje, a sa druge sućuti i ljubavi.
Vojnik koji je poginuo i njegov suborac koji sjedi pored njega pružene ruke prepun tuge. Sjetim se čuvenih i tako istinitih riječi velikog Hemingway-ja kako nijedan čovjek nije otok – sam po sebi cjelina i kako smrt ma kog čovjeka smanjuje mene, jer ja sam obuhvaćen čovječanstvom… „Stoga, nikad ne pitaj za kim zvona zvone – ona zvone za tobom.”
Pomislim, kako je plato iznad litice sa pogledom na kanjon rječice i utvrde pravo mjesto za „Spomenik sjećanja“. Zapisano je kako narod koji ne poštuje svoju povijest je osuđen da je ponovi.
I kao odgovor na moje misli o sjećanju i zvonima začuju se zvona sa obližnje katedrale Naše Gospe (Notre Dame) koja je sa svojim gotičkim šiljastim tornjevima jedan od simbola grada.
Prateći zvuk zvona popnemo se do katedrale tamnosivih krovova.
Inače su ovi tamnosivi šiljasti krovovi na bijelim kamenim zgradama prepoznatljive boje i vizure grada Luksemburga.
Katedralu su početkom 17.stoljeća počeli graditi isusovci, a konačni izgled dobiva gotovo tristo godina poslije 30-tih godina 20. stoljeća.
U katedrali se nalazi čudotvorna statua Majke Božje Tješiteljice Žalosnih – koja je zaštitnice grada i države. Najviše oduševljavaju unutrašnje kolone-stupovi, od kamena lagano izrezbarena poput drveta povezani gotičkim lukovima koji se isprepliću i vode poglede i korake prema glavnom oltaru.
Laganom šetnjom od katedrale kroz ulice prepune ljudi u šetnji ili za stolovima brojnih kafića i restorana stižemo do trga gdje se nalazi Palača Velikog Vojvode. Palača nije izdvojena nego u nizu sa ostalim zgradama, nije ograđena niti ogradom. Samo jedan usamljeni vojnik propisanim korakom hoda gore – dolje.
Zgrada privlači poglede svojim kićenim fasadama ukrašenim stupićima i ogradom sa zlatnim motivima, ali nadasve šiljatim tamnim krovovima sa željeznim ukrasima u obliku krune. Nije to tako stara građevina, sagrađena je u 19. stoljeću ali u neogotičkom stilu. A, sama gotika kao što znamo uvijek „priča priču“, potiče maštu i doprinosi onom osjećaju promatrača koji ga čini malim, sitnim u usporedbi sa samom građevinom. Koja suprotnost, pomislim, dvorac iz bajke u običnoj ulici. I to je odraz duha ovog grada.
Svoj obilazak završavamo na neobičnom trgu znakovitog imena -Trg Svetog Duha gdje je sve moderno i novo, a tako podsjeća na ono staro – i to rimsko – od sitnih pločica do snježnobijelih zgrada. Trg je to gdje se nalaze zgrade one treće vlasti svake države – sudbene. Trg je građen od 2003. do 2008.godine.
Bijele vitke zgrade sjedišta raznih sudova sagrađene su u neoklasicističkom stilu i ukrašene skulpturama na pročelju, a sa strane vitkim, staklenim, raznobojnim amforama. Ovaj trg sagrađen samo u pet godina više od svega viđenog posvjedočio mi je duh i bogatstvo Luksemburga.
Završavam kako je i red onom starom latinskom kako je poštivanje zakonitosti temelj svake države …