SIROTINJSKI SENDVIČ

Bože, koliko sam šnita masnog kruha pojeo u životu.

piše: Emil Cipar
Stojim pred tekom sa namazima u jednom trgovačkom centru i neodlučan sam. A namaza koliko hoćeš: mliječni namazi sa šunkom, paprikom, bijelim lukom… onda navodno pravi srpski kajmak, pa paštete, pa ovo, pa ono.

Ne znam …sve mi to nekako …s jedne strane djeluje ukusno, a opet nije to to.

Možda sam malo razmažen. Nedavno sam bio kod „Veselih Šokaca“, a oni su ponudili svježu slavonsku pogaču natopljenu mašću od pržene suhe slanine. I upravo taj miris te masti me prati već nekoliko dana. Mast sa blagim okusom dima i suhe slanine. (Pisao sam o tome …ovdje)

Moja baka, a i moja mama su koristile mast od pečenja kao začin jelima. Dodavalo se to u variva, mazalo po kruhu, pekla se jaja na njoj…

I tako u mislima dođoh i na moje najčešće jelo iz djetinjstva …masni kruh. Bože, koliko sam šnita masnog kruha pojeo u životu.

U doba moga djetinjstva ni svinjske masti nije bilo toliko koliko su to naša vječno gladna usta mogla pojesti. Mast se puno trošila …na njoj se kuhalo, peklo, od nje su se pravili kolači i slastice. Božične šape sa svinjskom masti su jedine prave.

I od nje se pravio sirotinjski sendvič. Šnita kruha …što deblja to bolja, a na njoj tanki sloj masti, eventualno malo soli, šećera, bijelog ili crvenog luka, paprike, a kasnije i „vegete“.

Ovaj sendvič se prkosno protivio svim zakonima matematike. Ako ti ispadne iz ruku on redovno pada na onu namazanu stranu, iako bi po zakonu vjerojatnoće morao: jednom ovako, jednom onako …ne mogu se sjetiti da je meni ikada pao na nenamazanu stranu.

I kad je ispao iz ruku nije to bila katastrofa. Malo puhneš po njemu da umiriš savjest i pojedeš ga jednako tako slatko kao da se ništa nije dogodilo.

Nema svinjske masti na teci sa namazima. Teško ju je inače naći, jer nema više ni tih vrsta svinja koje su davale ukusnu mast.

A nema ni slanine. One prave „safunjare“ debele slanine s leđa svinje. Ovo što se danas nudi …istina lijepo izgleda onako prošarana debelim slojem mesa, ali to je onaj manje vrijedni trbušni dio.

Dobro …jesti se mora, a maštati se može. Kupim taj navodno pravi srpski kajmak i kod kuće ustanovim kako mu je sličnost sa pravim srpskim kajmakom kakvoga znam od prije i koji je bio iz kućne proizvodnje …sličnost mu jedino u tome što su i jedan i drugi zasoljeni, a ovaj čak mrvicu previše.

Ipak sam doručkovao, jer kako rekoh: jesti se mora a maštati se može.

Ali …okus pogače koju sam jeo kod veselih Šokaca je ostao u sjećanju. Vrlo pamtljiv okus i znam da će me on pratiti toliko dugo dok sam ne ispečem takvu pogaču.

Znam da ću „safunjaru“ teško naći, pa ću morati kupiti slaninu koja se danas nudi. Ako ste i vi dobili apetit slijedite samo moj tekst. Nekog posebnog recepta tu nema …sve je onako od oka.

Sigurno vam ne trebam govoriti kako se peče pogača. Kao kruh, samo puno tanje. To znači umijesite kvasac, sol, brašno i vodu i ostavite neko vrijeme na toplom. Nakon toga razmijesite još jednom stavite u tepsiju, pokrijete krpom i ostavite opet neko vrijeme na toplom.

Zatim stavite u zagrijanu pećnicu i pečete dok blago ne požari. Dok se pogača peče pržite u tavi slaninu narezanu na šnite debljine pola centimetra otprilike.

Kada je pogača gotova izvadite ju iz pećnice i onako vruću zarežete više puta nožem na površini i po njoj polijete još vruću mast nastalu prženjem slanine.

Tu pogaču jedete najbolje vruću sa prženom slaninom. Kiseli kupus, ili salata iz turšije su za preporučiti uz to. Ne bi bilo na odmet ni butelja slavonske graševine, a za nuždu može i Grenache blanc iz trgovačkog centra kojega ste dobili za godišnjicu braka i niste ionako znali kud s njim.

Želim vam dobar tek