Sto godina od početka Prvog svjetskog rata …I.dio
„Na zalasku sunca, na početku jutra mi ćemo ih se sjetiti …“
tekst i foto: Marijana Šundov
Bruxelles, 31.svibnja 2014./Postoje posebna mjesta…natopljena tugom, suzama, bolom…mjesta sjećanja…mjesta velikih stradanja…mjesta bitaka.
Postoje mjesta na kojima u jednom intenzivnom trenutku doživite spoznaju, jednostavno znate. Čitali ste o događaju, razmišljali o tome i sada evo vas na tom mjestu.
Ako zastanete, oslušnete možete to osjetiti, taj posebni osjećaj bliskosti, suosjećanja, milosrđa i tuge za ljudima koji upravo tu na tom mjestu pođoše u Vječnost.
Nedavni rat na našim prostorima, koji sam i ja doživjela još me više učinio osjetljivom na takva mjesta. Cijela Europa, a pogotovo Belgija zbog svog položaja između Njemačke i Francuske, dviju velikih država, vječitih rivala, puna je takvih posebnih mjesta.
Nedavno sam bila na takvom posebnom mjestu u belgijskom gradiću Ypresu gdje su se vodile teške gotovo epske bitke Prvog svjetskog rata i gdje među makovima u zelenim poljima Flandrije počiva preko 500 tisuća vojnika.
Ove godine se obilježava 100 godina od početka Velikog rata kako ga zovu u zemljama Zapadne Europe, pa tako i u Belgiji. U našim školama na satovima povijesti učili smo ga pod nazivom Prvi svjetski rat.
Belgijanci na čijem su se prostoru vodile najkrvavije bitke ovog rata postavili su kroz cijelu ovu 2014. godinu nekoliko velikih, tematskih izložbi o ovom krvavom četverogodišnjem sukobu naroda – „velikoj klaonici“, kako su ga često opisivali u romanima. Veliko stradanje upravo belgijskog civilnog stanovništva i razaranje cijelih krajolika, koji i danas, sto godina poslije imaju prepoznatljive ratne ožiljke u nekim njihovim ( o.a. belgijskim) povijesnim knjigama poznato je i opisano kao „silovanje Belgije“.
Ali ne pišem o ovoj teškoj i bolnoj temi samo radi Belgijanaca i njihovih kolektivnih sjećanja. Pišem zbog nas koji smo i sami preživjeli rat.
Podsjećanje mladih generacija na prošlost, pokušaj dočaravanja ljudskih stradanja, njihovih razmišljanja, upoznavanje politika koje su dovele do rata – vjerujem dobar je put sprečavanja prošlosti …neka se takvo što više ne dogodi.
Ujedno mi je želja da kroz ove tekstove potaknem razmišljanje – kako se odnosimo prema našoj prošlosti, prema mjestima naših stradanja …
Podsjećamo li naše mlade na Domovinski rat? Kako to radimo? Radimo li to s ciljem da se rat nikada ne ponovi ili stvaramo nove podjele? Jesmo li mi zacijelili naše ratne ožiljke? Kako se mi svatko od nas osobno odnosi prema našim veteranima, tu živima pored nas?
Padala je kiša taj dan ostavljajući mokre tragove po staklu autobusa kroz koje sam znatiželjno gledala. Vidim sve je zeleno, procvjetali su makovi na livadama. Promiču sela Flandrije sa tipičnim crvenim ili bijelim kućama i prepoznatljivim zvonicima crkvi. Bezbroj je lijepo uređenih farmi sa ograđenim pašnjacima na kojima vidim šarene, većinom crno-bijele krave, neke čudne, u usporedbi sa našim, gotovo divovske ovce, konje. Stoka mirno pase. Ne smeta im kišica koja uporno i polako sve natapa. Idilični prizor…
U jednom trenutku vidim, ne tako daleko od ceste, u zelenilu polja bijele, polukružne, kamene nadgrobne spomenike u nizovima, u redovima poput vojnika. Dok pogledom pratim spomenike pokušavajući odgonetnuti čije je to groblje – kanadsko, britansko, australsko…ulazimo u gradić Ypres kako ga zovu na francuskom odnosno Ieper kako ga prozvaše na flamanskom jeziku. Kažem „ulazimo“ jer nisam sama, nego sa grupicom žena na organiziranom izletu.
Sačekuje nas vodič, i odmah na početku podsjeća kako je prije točno sto godina ovaj gradić bio sravnjen sa zemljom. Nijedna kuća nije bila iznad zemlje. Gradić je po završetku rata obnovljen doslovno „ciglu po ciglu“ – „sjećanje po sjećanje“ onako kakav je bio prije. Obnovu javnih zgrada poput gotičke gradske vijećnice platila je njemačka, a običnih kuća građana – belgijska vlada.
Naš vodič rođen je u Ypresu i vidljivo je ponosan na svoj grad. Odmah na početku priče kaže kako je u Prvom svjetskom ratu poginuo njegov djed, a baka ostala sama sa petero djece. Pokazuje nam obiteljsku kuću – jednokatnicu od cigle, jednu u nizu kuća (u Belgiji kuće se nastavljaju jedna na drugu, nema prostora između njih). Naglašava uz vragolasti smiješak, kako su izvana kuće doista kakve su i bile, ali iznutra su itekako poboljšane jer popravak je plaćala vlada. Na primjer vlasnici kuća su u upitnicima komisije za štete navodili kako su imali mramorne kupaone.
„Sigurno su ljudi iz komisije znali“, kaže vodič, „kako to nije istina, ali bilo im je žao ljudi i gledali su im kroz prste“. I tako je i njegova baka dobila mramornu kupaonicu.
Ypres i danas pokazuje nešto od starog, gotičkog, srednjovjekovnog sjaja. Tu je gradska vijećnica, prepoznatljivi trg i crkva. Međutim od jedne druge građevine zastaje dah. Dolazimo do trijumfalnih vrata poznatih kao Menin ( Menen) Gate. Ime ova doista posebna građevina duguju cesti iznad koje je sagrađena, a radi se o cesti za mjesto Menin ili Menen ovisno koji vam je jezik draži flamanski ili francuski. Cesta je to kojom su vojnici išli na bojišnicu, mnogi da se nikad ne vrate. I zato su vrata postavljena upravo iznad tog puta.
Teške borbe vodile su se oko Ypresa koji je bio poput klina usječen u njemačke položaje i napadan sa tri strane. Ypres su uz Belgijance branili Britanci i njihovi saveznici iz zemalja današnjeg Commonwealtha. Vojna povijest svjedoči o (uz mnoštvo svakodnevnih) tri velike bitke na ovoj bojišnici. Prema nekim povijesnim vrelima samo u borbama za kotu Passchendaele od srpnja do studenog 1917. poginulo je gotovo 500 tisuća vojnika. Vojnike su pokapali tamo gdje su pali, svakog posebno. Mnoga tijela nisu mogli prepoznati pa je na drvenom križu bila upisana samo godina smrti, bez imena.
Preživjeli vojnici nisu željeli imena poginulih drugova – imena onih koji su nestali, koji nisu prepoznati – predati zaboravu. Bili su i ostali braća po oružju. Ako ne znaju tko je točno gdje pokopan, znaju kako su oni ipak tu – „u poljima Flandrije “ – kako kaže naslov dirljive pjesme iz 1915. godine. Pjesma je o mrtvim drugovima i crvenim makovima iznad njihovih križeva.
Preživjeli vojnici znaju imena nestalih. Zajedno su išli u bitku, a njih na prozivci više nema. Tako se nekoliko godina iza rata rodila ideja o dizanju spomenika slave, ne zapovjednicima bitaka nego palim drugovima – i to onima koji leže u bezimenim grobovima. Onima na čijem nadgrobnom spomeniku je samo godina pogibije. Vrata su dovršena 1927.godine, a gotovo i nije važno kako izgledaju. Podignuta su za vojnike čiji se grob ne zna, u njima je uklesano preko 55 tisuća imena britanskih vojnika i vojnika zemalja Commonwealtha ( među njima uz vojnike Ujedinjenog Kraljevstva najviše je Kanađana i Australaca). Po završetku spomenika otkriveno je kako je premali za sva imena nestalih pa je još 40 tisuća imena vojnika čiji se grob ne zna, uklesano na spomeniku na Tyne Cot groblju nedaleko Ypresa.
„Stotinu godina je prošlo“, kaže nam vodič, „ali do današnjih dana događa se kako se otkriju ostaci vojnika prilikom građevinskih radova“.
Zahvaljujući sada modernim sredstvima identifikacija ako se ti ostaci vojnika mogu prepoznati njihovo ime se briše sa vrata, a sami posmrtni ostaci uz počast pokapaju na jednom od ovdašnjih vojničkih groblja. Prije par godina se upravo to dogodilo.
Unutar Menin Gate od 1928. (uz izuzetak Drugog svjetskog rata) održava se dirljiva ceremonija u kojoj građani Ypresa odaju počast stranim vojnicima, koji su se borili i za belgijsku slobodu. Svako večer u 8 sati pripadnici gradske vatrogasne postrojbe sviraju melodiju „ Last post“ – u slobodnom prijevodu „Zadnji poziv“. „Last post“ je zov trube koju je kao signal upotrebljavala britanska pješadija. Promet ispod Menin Gate stane i svi zastanu na zvuk trube.
Na hladnim, bijelim stepenicama Menin Gate stalno leže novi vijenci s crvenim makovima, polažu se mali drveni križevi s imenom nestalog vojnika. Prilikom svečanosti polaganja vijenaca uvijek kazuju stihove pjesme „For the Fallen“ – „Za Pale“.
U mom slobodnom prijevodu ovi stihovi glase “Oni neće ostarjeti poput nas preživjelih; Starost ih neće umoriti, niti osuđivati godine. Na zalasku sunca i ujutro, Mi ćemo ih se sjetiti.“
Pogledam moje suputnice, gotovo sve brišu suze. Najmanje što se moglo učiniti za onoga koji je poginuo, čiji se grob ne zna je zapamtiti mu ime. Rat mu je oduzeo život, izmrcvario do neprepoznatljivosti tijelo, ali ime mu nije mogao uzeti. Njegovo ime tu je uklesano. Za mene to je jednostavno ljudskost.
„Na zalasku sunca i ujutro, Mi ćemo ih se sjetiti“…Belgijanci se već stotinu godina sjećaju svako večer poginulih vojnika.
Koliko se često mi sjećamo svojih poginulih vojnika? Jesu li naša obilježavanja ratnih događaja posvećena samo njima ili služe u druge svrhe?
I u Hrvatskoj postoje posebna mjesta …mjesta milosrđa …mjesta tuge …mjesta sjećanja …mjesta žrtvovanja …i herojstva.
Neka budu samo to. Mjesta gdje ćemo se sjetiti naših mrtvih vojnika i cijeniti njihov dar – slobodu.