Djetinjstvo na ruševinama
piše: Joža Prudeus
Odmah na početku raščistimo stvari. Molio bih lektora da mi ne kvari baš sve jezične nezgrapnosti. Dopuštam samo tu i tamo da ubaci ili izbaci točku, dvotočku, zarez, točku-zarez, ali neka mi u jezične nakarade ne dira.
Uzimam si slobodu bez navodnika navoditi i nizati cijeli niz riječi iz ondašnjeg živućeg jezika.
Upravo tako kako pišem tako se govorilo i pisalo. Upravo tako iz više razloga: neka se osjeti vonj svega i pljesnivog i zatrovanog. Svuda, pa i u jeziku.
………
Mnogo se toga udomaćilo crnoga i žutoga iz vremena crno-žute monarhije, ili pak talijanskog utjecaja u hrvatskom priobalju. No ti su utjecaji, ipak, bili više-manje spontani, nažalost i pomodarski.
Ipak,najviše su zla našem jeziku učinila desetljeća nametnute uporabe pašić-jeftić-ljotićevog jezika i pravopisanija – po maksimi: govori onako da te ceo svet razume. Najžalosnije i najbolnije nalazi se u činjenici da su to radili namjerno, sustavno. Pardon: sistematski.
Toliko je jezik bio unakažen, upropašten, da se i dandanas naježim kad se sjetim kako su moji i mnogi oko mene hrvackosrpski govorili.
Toliko im je u svakodnevnom govoru bilo germanizama, turcizama, talijanštine, a o srbizmima da i ne govorim, stog je čudo Božje što jezik nije sam sebe od muke pregrizao.
Održao se i ponovno iz skoro zakržljaloga korijena izrastao, propupao i razlistao.
……….
O vremenu komunističke jezikobrige, u nas, bolje i ne govoriti. Jer,mnogo je bilo našega naroda koji su se jezično dobrovoljno odnarodili, koji su u ime bratstva i jedinstva, bratski i jedinstveno prigrlili srezove i opštine, te promtno reagovali na maltene svaku hrvatsku riječ. Takva se opšte uzeto izlegla iz ustaškog legla, te je trebalo dejstvovali po tim pitanjima.
Pridodamo li ovim jezikobezdušnicima i javno informisanje u štampi i na radiostanicama onda vam je sve jasno.
Roditelje su nam, glede jezika obezglavili u kraljevskim eshaes školama, nas u poslijeratnim narodnim totalno sludili, milicajci nas zaglupljivali, u kasarnama, oficiri bespogovorno dokrajčili. Ili dokusurili. Kako god želite. Svima njima želim svako dobro ma gdje bili.
………….
Išto sad? Zar da sve te nakarade po pravilu između navodnika stavljam? Pa tričetvrt knjige bili bi samo navodnici.
Dopustite, dakle, da samo po sjećanju, nanižem svekoliko jezično “blago” (prva i zadnja prava riječ s pravopisnim oznakama sprijeda i otraga, sve ostale zapisujem bez potrebnih navodnika, jer želim sačuvati istinsku, povijesnu jezičnu tugu i žalost).
I pod cijenu da me izopće iz Društva pismenih ustrajat ću u dosljednosti onovremenog govorenja i pisanja.
Evo tih bisera, rekli smo bez navodnika, pa predahnite i zabavite se onim što je nama prisjelo. Pazite, riječ je o nametnicima koji se lako udome.
Riječ je o virusu koji se u čas prilijepi – a liječenje je dugotrajno i mukotrpno.
……
Odvijala se nastava, odvijali se sastanci, odvijale utakmice, festivali, predstave, konferencije svrstanih i nesvrstanih…
Bacao se pogled u mračnu prošlost, bacao se pogled u svjetlu budućnost, bacali se ljudi k’o ludi na posao, bacali se đaci na učenje, bacale se drugarice i drugovi na pisanje referata;
Ćapavalo se uzduž i poprijeko sve i sva od sirotinje, ćapavali se položaji, ćapavali ćapatori i ovce i novce;
Možda su zato, malo nakresani, ondašnji sustav nazivali drp sistemom!
Tko je imao taj išao na pijacu, plac ili dućan po fasung i tome slično;
Drugarice su obligatno išle frizerkama, pod haube, blanjhale kose, ili farbale blonde u brinete, a za Dan žena i Prvi maj u vatrene crvenokose.
Polumasne mesnice uglavnom su bile posno obezbjeđene. Tu i tamo navratila bi pokoja sirota mušterija po frtalj kile faširanoga. Tada bi mesar bezvoljno, poradi sitne narudžbe, samljeo kojekave žlundre u flajšmašini. Sirotinja je uglavnom znala što su to bifteci, krmenatli, ramsteci, ali je najčešće od spomenutoga odustajala, pa potiho zamolila kost za supu.
Danas je mnogo toga vratilo hrvatska nazivlja i odresci i naresci, juhe od povrća umjesto grincajga, na stol se ponovno slažu tanjuri umjesto tanjira, a iz njih se žlicom, umjesto kašike, okrepljuje juhom od rajčica. Nestali su iz špajskarti: krautflekice, granatirmarši, knedle, čušpajzi…
Konobari smijeniše kelnere, ali još se žilavo drže u jelovnicima svinjska jela umjesto svinjećih: svinjski paprikaš, svinjski odrezak, svinjska jetra…
Dok su nekoć svinjeća jetra morala bit svinjska džigerica jasna mi je ta svinjska leksikologija,ali zašto i danas mnogi u nas naručuju svinjsko pečenjei sl.
……..
U vremena o kojima je riječ, a potrajala su ohoho, najposjećenija mjesta bila su tržnice, pijace, gdje se na veliko i na malo kupovala, ili barem razgledavala stara krama i ropotija. Ovdje su se uloge prodavača i kupaca često izmjenjivale.
Čim bi netko pronašao u podrumu, ili na tavanu, štogod zahrđalo i njemu nepotrebno,oprao bi, podmazao ili ćekićem ekser izravnao i eto ga u ulozi prodavača.
Bože moj čega svega nije bilo razastrto po zemlji na kartonskim kutijama, rasparanim vrećama i sličnim prostirkama: šaltera, eksera, šarafcigera, štoplcigera,xmaramicaxs istoka uvezenih, špangi, šlaufova, lastike, šugamana,xkefa, xpinela, kalceta, postola, šuferica, štrufi, haltera, volana, dizni, kuplunga,borera, širajzla, miščafla, kušina, šlifera, starih šparheta s ringlama i bez njih, izgrebenih hoklica, vaservaga, federa, špahtli… naštrikanog, isheklanoga ispeglanog na falde…
I cvrkut malih Romčića: “žiljeti…žiljeti…”
………..
Puk je stanovao obično u kućercima, kuhao u kuhinjama, kupao se u drvenim koritima. Bolje stojeća sirotinja imala bi osim spavaće sobice i, hajdemo reći, nekakvu dnevnu. Ipak svu tu uboštinu nazivali bi još uvijek otmjeno šlafcimerima, špajscimerima, što im je još ostalo u rječniku još iz starih (mnogo boljih) francjozefovskih vremena. Što je badecimer znali su, iako ga nisu imali.
……
Jelovnikje bio toliko jednoličan da mi ga je bilo lako zapamtiti: naizmjenice ajmpren i paradajz juha tek, možda svake treće nedjelje ili blagdanom, ajgemehtec od povrća i goveđih kostiju.
Kuhalo se obilnije pa bi ručak bio i večera, a uobičajeno je bilo podgrijavanje jela sutradan i čak prekosutra – što su mame isticale da je baš sve, kao sarma, peti dan najbolja.
Za melšpajz smo čuli, ali ga nismo kušali.
Očevi su, iz predraća od srbijanskih podoficira, donijeli u kuće kašike, mi ih uzeli u ruke i usta, tako da je u malo kojoj kući bilo žlica.
Učiteljica nas učila da se kaže prijatno, a doma privatno bake nakon križanja kazivale: dobar tek. Tek toliko.
Mislim da je i ovo što sam zapamtio previše i za probaviti i za provariti.
No dobro, barem mali priručnik za studenta povijesti hrvatskoga jezika od partizanskog preokreta na dalje više od četiri desetljeća.
Imali, onda, itko pravo danas ikome od nas, od moje zaglupljivane generacije, dati jedinicu iz hrvatskoga jezika kada smo,eto, skoro pola stojeća učili srpskohrvatski ili hrvatskosrpski.
Pa čak i hrvatsko-srpski !