DRUŽE ŠTO SAM NAPRAVIO

Mene ste bez veze…

Joža Prudeus
Da je u ono vrijeme, kada sam to jednom učinio, za to doznao, ne samo prosvjetni inspektor nego i drug direktor, mislim da bi na prvoj sjednici prema meni bile poduzete oštre disciplinske sankcije.

Mislim, znao sam ja i onda da takvo što nije primjereno, ali valjda se takav dan poklopio i to sam učinio i što? Ništa. Nikada se više nisam ufao to ponoviti. Jednom i nijednom više. Nikada. Nigdje. Ali, eto – omaknulo mi se.

Kada sada o tome razmišljam, ma stvarno sam bio lud.

Ukratko, izvadili učenici te, eto jedino nastradale generacije, vježbenice i ja njima odredih zadatke i stranice pa – izvolite na posao.

Ja, očito misleći da će to djelovati na učenike smirujuće, raširih pred sobom skoro metar i po ondašnjih dnevnih novina (i dan-danas imaju taj isti veliki format) i čitam. Što čitam? To je isto kao da ja vas pitam što ste jeli prije četrdeset dana, a ovo se čitanje na nastavi zbilo prije četrdeset godina.

Pazeći da odviše ne šuškam, što manje listah, čitajući sve, i ono što me zanimalo i ono što nije.

Malo zastadoh, ne spuštajući novine, naćulih uši i zadovoljno nastavih dalje.

U razredu možeš muhu čuti. Takva tišina, i zimsko doba, kada muha nema, da se samo može poželjeti. Mislim, je li to vama ili tebi, ako si mi bio/la đak, jasno: ja čitam novine, ne šećem razredom, nema policijskog ni videonadzora, učenici rade svoje.

Ja svoje.

Koje?

Ovako, jedva je prošlo petnaestak minuta njihova rada i moga čitanja, učenici se pomalo opustili. Neki malo, neki do kraja. U nekim klupama postalo radno ozračje kroz na skroz ležerno. Opušteno. Raspušteno čak.

– Zdravko, zaklopi vježbenicu i možeš na svjež zrak. Toplo se obuci jer je vani hladno – prozborih to ja ne skidajući novine ispred sebe.

Čuh Zdravka kako nešto gunđa sebi u bradu kao:

– Molim druže, što sam napravio?

– Ništa, ništa, razgovarat ćemo kasnije. Izvoli u šetnju.

Po otvaranju i zatvaranju vrata, jer sam i dalje netremice čitao, zaključih da me Zdravko poslušao. Idemo dalje.

– Damire, pođi Zdravku praviti društvo!

Opet ista priča, samo malo žučnija i bučnija budući da Damir bijaše svađalica broj jedan u razredu.

Ipak, i dalje ne skidajući novine sa svog nosa, ne dadoh mu puno prostora za prosvjedne parole, te čuh kako i on išeta iz razreda. Istinabog malo jače zalupi vratima od svog prethodnika.

– Maajoooo! Hodi i ti, zlato, van pa se ohladi.

Nevjerica u sirotice bijaše tolika da ne zausti išta. Izađe.

Ja ni da bih trepnuo, novine i dalje pred nosom, jedino naćulih uho i čuh predviđeno sitno komešanje koje će se pojačati nakon što ću spomenutima još dvoje pridružiti – Vesnu i Filipa.

Dakle komešanje i šuškanje po razredu posta nešto dinamičnije, ja sklapah novine, pogledah na sat i eto za tri minute i minut će i ovaj školski sat.

Poslah redara po petorku na snijegu. Vlado, Nada i Sonja pokupiše vježbenice svatko u svom redu. Tako. Vidim gledaju me nekako mrko, s nevjericom i čuđenjem, svi – i oni koji su bili na svježem zraku, i oni kojima takvu prigodu nisam ponudio.

Možete li zamisliti ovih petero prozračenih kad nahrupiše u razred! Govorahu žustro,  jednoglasno, tako da se nije razabiralo tko što tvrdi u svoju obranu. Iz brzopletih dvojbenih rečenica, ipak su se ponajviše čule riječi:

– Nisam ništa…

– Zašto ste mene? Ja sam…

– Ja nemam pojma…

– Mene ste bez veze…

– Mir! Ovako, Majo, prepisivala si iz udžbenika što si ga izvadila iz torbe i stavila na klupu te pernicom pritisnula na potrebnoj stranici – počeh svakome tumačiti razlog zbog kojega uputih u šetnju. Razrogači Maja oči i ni zuc.

– Ti si, Zdravko, lijepo pred sebe raširio cijele plahte išaranih papira, vjerojatno točnih odgovora – pogledah ga upitno. On htjede nešto ipak zaustiti ali zauzda želju oboren s nogu mojim pojašnjenjem.

– Damire, budi pošten, okrenuo si se i četvrtinu sata prepisivao od Ivanke – kažiprst stavih pred usta i dadoh mu do znanja da i ne pokušava raspravljati.

– Psssst! Tiho budi. Prepisivao si i točka.

– Vesna, ne pravi se janješce, kakva ti je to bila bilježnica koju si stavila na koljena i listala je listala – dok sam to govorio, Vesna crvenjela i glavom sve niže i niže.

– Filipe, prvo si izvlačio pa uvlačio odgovore iz rukava, a poslije si se ohrabrio pa čak papir na klupu stavio. Je li bilo tako ili nije? – dopustih im, ipak, pravo na obranu. Nisu se tim pravnim lijekom koristili. Moji su navodi bili itekako utemeljeni da su ih obarali s nogu.

– Majo?

– Jesam. Neću, više – prizna i gotovo joj zasuze oči.

A dalje je sve išlo kao po loju. Dok je išlo.

– Zdravko?

– Jesam.

I tako svih petero, na svoje i čuđenje cijelog razreda, priznaše da je bilo upravo onako kako sam objasnio, samo si nisu znali objasniti kako sam sve to čitajući novine opazio.

Zbog jamačno neveselog odmora, zastadoh na vratima te izjavih da ćemo kontrolni zaboraviti, da ga neću ni ispravljati niti ocjenjivati. Jednom zgodom ćemo ga ponoviti. I bit će sve u redu.

– To! – zapijukaše usklici odobravanja sa svih strana.

Razvedriše im se lica, a i meni bi lakše i ljepše.

Slično nisam nikada ponovio, a vi (ti) ako niste (nisi) otkrili (-o/la) u čemu je štos potražite odgovor u jednoj od priča koje slijede.