Pavao Martinis
Krik galeba,
depresija smijeha,
kič šetnje,
zgusnuta planeta.
Velebni ljudi
pod maskama mira,
šarene papige aveti.
ludost gluhih soneta vampira.
E, moj čovječe,
pogledaj sunce
koje masoni šire,
pogledaj visine
koje satiru nizine.
Crnu zoru,
masne pute,
sumanuto crno-sivu maglu
razbješnjene putene skute.
Kaži, kaži, kaži im bar jednom
da gledaju noći u oč,
da ne sline od velike siline.
Da se ne smiju plašu, samo u masi.
Bar jednom da to učine, kaži!
Ksži im čovječe, čovječe!