Joso Špionjak
Tamo gdje rijeka Bosna,
u zagrljaj sestri Savi hita,
tamo su posavske, guste šume
i polja rodna, prepuna žita.
Ravnico naša, narav ti blaga,
a pjesma tvoja ljupka i mila,
najljepše ime neka te krasi:
svetinjo dična, neslomljivih krila.
Stoljećima, prirodne sile moćne,
odmjeravaše snagu na prostoru tom,
čudnim trvenjem sačuvaše ga,
da Hrvat na njemu izgradi dom.
Ah, koliko znoja i krvavih žulja,
taj vrijedni stvor ovoj zemlji dade,
al’ život često zagonetno teče,
zna pobrkat snove i velike nade.
Ogromno jato ptica selica,
letjelo je često iznad nas,
da li je čulo školsko zvonce
i đaka malih, bezbrižni glas?
Najbolji, povijesti sat,
posjeta groblju je starom,
tu stanem – pogled moj šeta,
a duša plamti sa punim žarom.
Početak novi i zemlja plodna,
misao ova uvijek mi draga –
predaka naših to gruda je rodna,
na kojoj duh vjerni ostavi traga.
I kada dođu, vremena gorka,
gdje dušman napada, ruši i pali,
temelji čvrsti i dalje stoje,
jer narod u njih ljubav svoju sali.
Poznata jeka crkvenog zvona,
razgoni čordu krvavih dželata,
zasjat će sunce u rodnom kraju –
Navijek će živjet ime Hrvata!