VI ME NE VIDITE

piše: Sonja Breljak
Berlin/ Raznih poziva mi ne nedostaje. Nekad se zaputim i tamo gdje me srce ne vuče ali propratim događaj a nekad opet ne stignem onamo kamo bih svakako željela pripadati. Sad, biti novinar i pripadati …eh dobro, to baš i nije uvijek jednostavno.

Sve u svemu, poziv koji je bio predamnom ne propustih. Izložba. U predvorju Humboldt sveučilišta. A naslov: Auf gepackten Koffern, Na spakovanim koferima. Kako mi taj naslov nekako poznato zvuči, riješih posjetiti izložbu, točnije njeno otvaranje.

U predvorju puno mladih ljudi. Izložbu organizira Die Initiative gegen Abschiebung i Flüchtlingsrat Berlin. I nije to obična izložba kakvih slika. Na panoima izloženi ljudski životi, točnije fotografije i razgovori s ljudima koji ni nakon niza godina života u Njemačkoj nisu uspjeli srediti boravišnu papirologiju, te su dobili  rješenje o protjerivanju pa izvršenje te odluke čekaju u pritvoru ili im takvo što prijeti.

Život na spakovanim koferima. O Bože, kako mi to blisko zvuči. Mi i naš život na spakovanim koferima, nakon što stigosmo do Njemačke prije osamnaest godina. Deset godina na kapaljku produžavani boravak, pa rješenje o protjerivanju, borba, uporna borba s administracijom i životom …

Otvorenje izložbe u tijeku …govori organizator i svjedok vremena, pa zvuci gitare Yolande Backer i šansona dirljiva teksta:- Vi, Vi , Vi …Vi kažete mi uvijek Vi ali me ne čujete, Vi, Vi, Vi …Vi kažete mi uvijek Vi ali me ne vidite, ali me ne respektirate …

Srce mi tuče poput malog bubnja, refren pjesme doziva u sjećanje godine iza. Hvatam među okupljenima slične poglede. Sa panoa se smješe ljudi koji život žive na spakovanim koferima, neizvjesne budućnosti, sumorne sadašnjosti, prošlosti koja ih prati u stopu poput sjene.

Kuda? Kada? Kako? Kamo? Kome?  Sigurno se tih pitanja ne otresu ni u snovima. Moje misli su u tim trenucima i s našom Mirelom Bajlović Marasović, njena rubrika Skok u hladnu vodu, upravo je opisavala nemilosrdni, administrativno ogoljeni, tupi, gluhi i hladni sustav protjerivanja izbjeglica, tražitelja azila. Na žalost, Mirela je taj sustav osjetila na vlastitoj koži. A i mi zamalo. Za dlaku svojevremeno izbjegosmo sličnu sudbinu.
Izložba koja sadrži razgovore s ljudima i njihova svjedočenja o boravku u pritvoru prije protjerivanja, o životu pod pritiskom mogućeg ili skorog protjerivanja, zauzima se za ljudskiji sustav u sklopu cijele Europske unije.

–U Njemačkoj su papiri važniji od ljudskih sudbina, tvrde intervjuirani, opisujući često vrlo apsurdne situacije prisilnog razdvajanja obitelji, gubitka prava na boravak, protjerivanja nakon dugo godina boravka i rada u zemlje u kojima ih nitko ne želi, u zemlje u kojima ne žele ići, u zemlje gdje je i njihov život u opasnosti.

Kako je taj život nekim ljudima kompliciran, u osnovnim stvarima, o kojima velika većina i nema potrebu razmišljati jer ih drži prirodnima, normalnima, samima po sebi razumljivima.

Organizator izložbe tvrdi, od 1993. godine do danas je u pritvoru radi protjerivanja 64 ljudi izvršilo samoubojstvo.

Izložba je postavljena 2008. godine i prikazana u brojnim ustanovama, školama …Za njeno novo izdanje “kriv” je projekt- tim u kojemu su: Yolanda Backer, Fabian Hickethier, Laura Romana, Nora Brezger, Martina Mauer, Soeren Schneider, Martin Schroeter i …Anja Breljak.

Ovo posljednje ime među organizatorima, i angažman moje kćerke u aktivnostima organizacija poput Flüchtlingsrat i Initiative gegen Abschiebung, govori kako proživljeno ostavlja traga i usmjerava, vodi, naše i tuđe djelovanje. I doprinosi da se bolje, intenzivnije razumiju tuđe slične sudbine.

Baš me se dojmila izložba. I stihovi pjesme krenuli i ostali i do danas sa mnom:- Vi, Vi, Vi …Vi kažete mi uvijek Vi ali me ne vidite, Vi, Vi, Vi …Vi kažete mi uvijek Vi, ali me ne čujete …