Barbara! Spremi se, uskoro silazimo…
Mirko Popović
Ni glasom, ni pokretom tijela, ničim nije davala do znanja da me čula kad sam otvaranjem vrata i s pozdravom zakoračio u kupe. Letimični kratki snimci bljeskajući znatiželjom dok sam se smiještao nasuprot nje, govorili su mi da je od mene mlađa nekih četiri, pet godina.
Neočekivano se okrenuvši ipak me počastila grimasom kojom je odaslala neku vrstu pozdrava, ali pogled joj je vrlo brzo ponovno otplovio u daljine. U njezinimn očima koje nisam mogao vidjeti zamišljao sam slike predijelâ čijim licem smo prolazili s pozadinom ravnodušnog klaparanja točkova.
Ne znam koliko se dugo nismo oglašavali. Ne znam ni što je zanimljivo mogla iščitavati sa snježne ravnice koja je brzo promicala. Možda u današnjem svijetu i nije neobično kada tridesetogodišnjakinja sa zanimanjem tako dugo u dnevnom sivilu iza prozora gleda igru snježnih pahulja.
Rijetki glasovi putnikâ jedva su dopirali do nas i takva je atmosfera još snažnije naglašavala muk u kupeu, onu vrstu tišine koju su razvlačili kilometri svojim uspavljujućim ritmom.
Gledao sam njezin mantil boje suncokreta u kasno ljeto… ne sjećajući se kad je mećava počela gušiti čitav krajolik. Tada sam u očima suputnice, možda uplašenim očima zbog nevremena, pročitao njezinu neobičnu odsutnost u kojoj sam sreo nemogućnost bilo kakve komunikacije.
Kad se smirila opet je samo promatrala snježnu zavjesu, ali iz jednog trenutnog položaja njezina profila glasno je procvjetala ruža, ista ruža koju sam za rođendan poklonio svojoj Barbari, onoj čijih je ondašnjih dvanaest godina u nježne noći tonulo poput mekanog praha mjesečine.
-Molim! …rekla je iznenada pogledavši me. Njezin glas me trgnuo a lice… lice mi se učinilo poznatim…!?
-Ne… ništa nisam rekao …odgovorio sam možda samo spavajući iza zajedničkih vrata našega djetinjstva, u nekom jutru pticâ sa zvukovima koji su stizali iz neznanih predjela.
Pričao bih, pomislio sam, ali nikakav povod za to nije stizao sa njezinih nečitljivih i zagonetnih stranica. Pričao bih, ali moja priča o njezinom mirisu koji me podsjećao na nešto u meni izgubljeno, bila bi očito višak zvuka u svemiru, i eo ipso bez učinka.
Pričao bih joj o ljepoti španjolskih primorskih gradova, o avanturama na obalama Italije gdje jedinstvene svirale vjetra znaju oživjeti djevojački krvotok i one, nage, plivaju u nesanicama morskim, a kad izlaze iz valova u očima nose zlatna jezera i zjenice anđelâ, putenost koju žele gasiti pod večernjim zvijezdama…
Ali, zašto bih listao takve dane? Možda bih joj, nezainteresiranoj za bilo što u usnuloj studi oko nas, pričao o svojoj velikoj prvoj ljubavi, o svojoj Barbari koja je u vihoru rata nestala kao što sve nestaje u stoljeću tamnih voda, srušenih ideala i presušenih nada… ili bih joj to ipak preskočio jer bilo bi tužno u njezinim očima upaliti mrtve svjetiljke, probuditi ugaslo sunce.
Odnekud je dolutala riječ… ime koje je davno umrlo u beskrajnim zimama… iznenada sam čuo kako se opet negdje pale nedorečene vatre, vidio sam kako se mjesečina pretvara u pepeo… a onda su me trznuli neočekivani koraci, otvaranje vrata, nepoznat glas:
–Barbara! Spremi se, uskoro silazimo…
Gledao sam davne, neubrane ruže na obali, nad zgusnutom bojom zelene rijeke u sumracima dok je u stvarnom svijetu, napolju iza prozora, padao beskrajno tužan snijeg…