NAJLJEPŠE JE ĐAČKO DOBA

Ulomak iz knjige: Djetinjstvo na ruševinama

Joža Prudeus
Ova poznata, jedino je, u to vrijeme, vrijedila u đačkim spomenarima.

Inače, da sam mogao, ja bih odmah “od kolijevke…” đačko doba preskočio.

Škole očajne. Smrad crno namazanih podova (nekom smrdljivom mašću namašćen), ploče izgrebane, sprijeda rasklimana katedra, pa red klupa, svaka drukčija, jedna šira, druga uža, jedna više-manje izrezbarena, išarana, napukla. Sve škripi,cvili, škrguće.

Jedino što je blistalo bile su slike velikana: tri brkato bradata, jedan s dugim brkovima i svježe obrijani  Maršal.
Z desne i lijeve stranice mudre parole spomenute četvorke. Jedna jača od druge. Recimo… na primjer… Taman posla, bilo bi neukusno svog čitatelja zaglupljivati. Preskačem spominjanje ijedne.

…….

Nije riječ o kamenom dobu, ali umjesto bilježnica đaci su bili opskrbljeni pločicom, kamenom pisaljkom i ukiseljenom, smrdljivom spužvicom. Učitelj(ica) tvrdila da je to sunđer.

Pa piši, riši, briši.

Uz pločicu obvezna je bila i platnena vrećica, u kojoj smo od kuće donosili priručna nastavna pomagala (grah i kukuruz za matematiku, pa onda pregršt brašna koje je u to vrijeme bilo jedino i univerzalno ljepilo).

Tko nije donio (a nije, jer možda nije imao), taj je mogao očekivati čitavu lepezu kazni od pljuske, uvreda na adresu lošeg oca još gore matere, stajanja u kutu, klečanja na kukuruzu i ostajanja po sat ili dva poslije nastave u reštu.

Nesretnjakovići  koji nisu, kojim slučajem zadaću napisali, ili im se putem s pločice izbrisala, imali su priliku pa i do sto puta ispisivati jednu te istu rečenicu. Bezveznu, naprimjer:  nikad od mene neće biti ništa …i sl.

…………

Eh da, za užinu iz unrinih paketa: mlijeko u prahu razmućeno mlakom vodom, nekakav teško sažvakljivi  žuti sir, teško opisivo, ali se imena sjećam”trumanova jaja  u prahu”, komad tvrdog kruha i želučići više prazni nego puni. I malo malo pokvareni.

A školski čučavci? Bolje ni ne spominjati.

…………..

Kako li smo samo bili odjeveni? Krpa na krpu, zakrpa na zakrpu.
Oni manji mijenjali su hlaće sa starijom braćom:  jedan dopodne, drugi popodne. Oni veći bi čak tatine navlačili i oko struka ih dva tri  puta presavili, a nogavice u kobasice zavrnuli.

Unatoč dobrim mamama, koje su se trudile da na ruke rublje operu, valjajući se na času fiskulture po masnim podovima ili prašnjavom školskom dvorištu – mamin trud i muka bijahu ponajčešće uzaludni.

Crni vratovi (ne od sunca), crno po rukama, crno pod noktima.

A na glavi dva uha i tisuće uši. Svako malo pa prašenje diditijem. Uh.

………..

Za državne praznike posve druga priča.
Uza svu neimaštinu, svi smo morali imati bijele dokoljenke ili sokne, bijele košulje crvenu na kvrgu svezanu pionirsku maramu (rubac nitko nije spominjao), a na glavama troroge titovke  i maminim rukama ušivenom crvenom zvjezdačom.
S vremena se jedino kapa promijenila pa rogove izgubila, a i kvalitetno obogatila plehnatom sjajno crvenom zvijezdom.

Za domovinu sTitom naprijed  klicali smo i kad smo natraške išli, lupajući se po desnoj sljepoočici šakom.

……….

Bilo  je tih godina i vannastavnih aktivnosti. Izvan pameti.

Priredbe s tankim skečevima. Ono: jedan partizan, čvrst i postojan, uman i razuman, namudri pet domobrana koji su to bolje odglumatali što su gluplje glumili.

Napredni su nagrađivani pljeskom do daske, a blentavi natražnjaci” izazivali salve smijeha, zvižduka i poruge. Tako su nas drugarice i drugovi učitelji podučili prije predstave.

…………

Inillo tempore, (opaaa!) sjećam se i čuvene krilatice: upoznaj domovinu da bi je više volio!
To bijaše moto đačkim ekskurzijama. Pamtim ih  itekako.

Barem jednom u pet godina, kamo nego li u Zagreb.
Putničkim. Išao sam već u četvrti i nikako mi nije bilo jasno zašto se vozimo u drugom razredu, a ne u četvrtom(!?).

Drvenjak. Parnjača. Slobodnica, Sibinj,  Slatnik,  Stupnik, Lužani, Oriovac…

Bože moj, kad će Zagreb?
Već sam pojeo i kruh namazan mašću posoljen i pocrvenjen mljevenom paprikom.
Šesta postaja, a još se u daljini i Brod nazire.

Pa onda u Kapeli (mislim) stojimo.
Parnjača usta razjapila i guta li guta vodu.
Nije ona deva pa da izdrži barem do pola puta. Još će usput barem dva puta. Kad se nadevila zahukta parnjača.

Uzalud nam učitelj tumači o ljepotama krajolika, kad od čađi i prljavih prozora ništa ne vidimo…Skraćujem.

Osta mi u sjećanju kako sam kriomice od ostalih ubacio nekakav sitniš u automat na zagrebačkom glavnom kolodvoru, okrenio nekakvu hvataljkicu, pritisnuo nekakav gumb i – kroz rupicu bio pošprican mirisnom kolonjskom vodicom.

Cilj puta je bio zagrebački ZOO gdje sam vidio prave majmune.