SJEĆAŠ LI SE ANA…

Na njenim smežuranim, promrzlim rukama čitali smo nečiju bešćutnost.

Mirko Popović
Nakon što je Reks bestraga odjurio preko zaleđenog parka starica B. je još samo bila svjesna da je povodac u njenoj ruci postao posve lagan, a već sljedećeg trenutka, našavši se u neobičnom kovitlacu, snagom je inercije, stara, nemoćna i krhka snažno udarila o kestenovo stablo. Izgubivši svijest, izudarana i izgrebana, čak su i mrazni siječanjski okovi izmicali njenim osjetima.

Koliko je prošlo vremena dok je povodac nedresiranog, divlje razigranog i, za nju, ogromnog Reksa koji ju je bjesomučno vukao, ponovno osjetila u svojoj ruci? A možda joj je ruka bila prazna, možda su to samo iskre svijesti donosile najprije neke nejasne slike, pa nešto jasniji, dalek i hladan glas:

-Neka se dobro naigra i proskače, nemoj se odmah vraćati u kuću! I nemoj stajati samo na jednom mjestu; nemoj galamiti na njega… samo ga čvrsto drži da ti ne pobjegne.

Dok se dječji glas gubi negdje u daljini, ona vidi sebe sagnutu, oprezno silazi po klizavim, ledom okovanim stepenicama, vuče nogu za nogom držeći se zida, prolazi pored prazne klupe, onda joj u vidokrug ulijeće slika ogromnog parka s izgaženim snijegom. Zadrhti, strese je hladnoća, neki ljudi prolaze pored nje, mimoilazi se s dječjom grajom i vriskom, nitko je ne pozna, nitko je ne gleda, nitko ne obraća pažnju, tek – oči nepoznatog dječaka na trenutak se zadrže na njoj, a ona u tom trenu nepoznato dječje lice poistovjeti sa licem svoje nekadašnje Ane.

Možda je to dječakovo lice sličilo na Anu dok je još bezbrižno trčkarala uokolo… Možda bi sa smiješkom i zagrljajem pohrlila prema dječaku, tom malenom licu njene prve radosti, možda, da joj takvu nakanu sred iluzije mediteranskog sjaja u tihoj i raskošnoj zori Anine prve mladosti ne razori mrazno magleno jutro.

Ipak, nešto u njoj predade je svim onim putevima i danima, predugoj borbi, odricanju, molbama i prolivenim suzama, mučnom životu u kome je konačno svanuo dan ispunjenja snova – Anin odlazak u Sarajevo.

Nakon završene škole doći će do posla, osamostaliti se, osnovati obitelj, razmišljala je starica osjećajući kako će sudbina njena samovanja, iako je izgubila supruga, sada ipak biti snošljivija, jer će samotni dani koji će uslijediti biti protkani tračkom sreće temeljene na njenoj i Aninoj ostvarenoj želji, na uspjehu i pobjedi koja dolazi poslije zalaganja i žrtve.

–A kada jednoga dana …govorila je svojoj susjedi …padnem u postelju nemoćna i…

…onda ćeš, moja Berta, i umrijeti sama… bez ikoga svoga -prekinula ju susjeda odgovorivši joj direktno i bez ustezanja …a takva neizbježna sutrašnjica sigurno i mene čeka.

–Sama?! Zašto sama? Pa ja imam svoju Anu …prozbori joj u očima radost i nada.

–Ana je daleko… A i da nije… djeca ne razumiju roditelje, ma kakvi da su, čak ni ona djeca koja odrastu i koja već imaju svoju djecu. Kad oca i majke više ne bude, tek onda shvate što su izgubili.

-Gdje je do sad, što radi dolje, evo i mrak je već …odglumljenom zabrinutošću Ana je pitala svoju jedanaestogodišnju kćer.

–Idem  ja potražiti baku, mama.

-Ines, ne izlazi u ovo doba. Ja ću… Što li je to sa njima. Reks je već gladan …doda silazeći stepenicama.

Starica B. u zamućenom je vidnom polju počela naslućivati nejasne siluete koje su nestajale i vraćale se. Ili je tonula u još dublji san. U komu. U svijest joj je stizao zavičaj, kaleidoskop uspomenâ: Brod u daljini! Gle, barke! Moj Milenko ih je volio.

Često je gledao brodove na pučini, njihove jarbole, vjetar u jedrima, ogromno more od koga se gotovo nije odvajao, kao da su mu preci rođeni u tim dubokim modrim vodama. A kad bi svoju impresiju prenosio na papir, govorio mi je o svojem doživljaju prirode, o oblicima koji su za mene bili samo čudni i nerazumljivi crteži.

Majko… nemoj sada. Ovi valovi… malo mi je muka. I tužna sam, govori Ana. Ova me pučina još snažnije podsjeća na tatu. Kad stignemo na obalu, reci da li je sve ono što si mi govorila istina.

Zar ti nisam obećala? Zlato moje, odlučila sam! Ionako, osim tebe, više nikoga nemam. Prodat ću taj komad zemlje, sve ako treba. I više od toga… Razumjet ćeš jednom kad odrasteš radost davanja… Znat ćeš jednom koliko je majčino srce.

Znam, govorila je za sebe… u nekim dolazećim danima… nikad neću zaboraviti roditeljsku brigu i ljubav, majčine blage oči koje su nježno kazivale kako će me moj tata uvijek gledati iz, našom ljudskom percepcijom, nevidljiva, nedosegnuta svijeta.

Zašto moram plakati dok čitam tvoja pisma, Ana? govorila je gledajući u neodređenu nebesku točku. Prodala komad zemlje, pa što?  Morala sam da ne ostaneš u ovoj zabiti, ovdje gdje bi te brzo potrošio život. Kao i mene.

Mila moja, znaš li kakva sam sada? Tako brzo ću biti bespomoćna, sama za sebe je šaputala. Zakazuje, napušta zdravlje, u nepovrat curi snaga. Ali, hvala Bogu koji je svijet tako uredio da se uvijek može nadati kakvom-takvom izlazu i rješenju. Budući da imam samo tebe, jedino ću od tebe moći potražiti pomoć koja će mi jednom biti potrebna.

Možda u vidu nekog kutka u tvom stanu. Sjećaš li se, Ana, kako si uvijek govorila, čak i kad si bila mala – kao da si još tada znala da ćeš jednom otići u svijet – da nikada neću biti tvoja zaboravljena majka. Majka!

Sjećam se da si tu riječ uvijek pisala velikim slovom… Stoga vjerujem da ti neću  biti  na smetnji. Usuđujem se čak vjerovati da ćeš me objeručke čekati. Kao što sam i ja tebe uvijek čekala poput smrznute biljke u samoći. Čekala i željela da me češće posjećuješ. Probdjevši nebrojene noći razmišljala o tvom životu, o tvojoj budućnosti, braku, o maloj Ines, ali najviše o tome da li si ti sretna, mila moja!

–Je li ono u pismu bila Anina iskrena želja da te primi k sebi? …trgne je susjedin glas.

–Iskrena želja? Ne razumijem te… Evo vidi što je napisala: „Možeš doći, majko, potrebna si mi. O svemu ćemo se dogovoriti kad stigneš“ … Zar moram dešifrirati takvo njezino pismo?I čitko je, kao što vidiš, i razumljivo.

-Oprosti susjeda, ali nikada i nigdje te ne čeka sve, nikad nećeš dobiti ono što ti se obeća, ono što si zaslužila. Ne vraća nam nitko, draga moja, onoliko koliko smo davali, pa ni naša djeca.

-Ništa mu ne smije nedostajati …obraća mi se Ines (jer je Ana još na poslu). -Mama je rekla da možeš doći i biti s nama samo pod uvjetom – da redovito izvodiš Reksa.

Ošinuta tvrdim i hladnim glasom svoje unuke, glasom koji je napunio sobu, odgovorila je:

-Nije to ništa, malena moja. Znam da sada ne treba jer je snijeg i zima, ali kad dođe proljeće bit će mi to zanimacija i razonoda.

-Proljeće? Ma ne, bako! Mama je mislila odmah… danas popodne, jer ga izvodimo dva-tri puta dnevno.

-Pa… dobro. Tek sam stigla, dušo, nisam se još čestito ni odmorila od puta …usiljeno se nasmije i doda:

-A i stara sam ja, zlato moje.

-Mama je rekla da ga dobro paziš. Da ne ideš sa njim preko ulice jer bi ga moglo nešto zgaziti, tamo je veliki promet. Još je nešto naglasila  ali ti ja to ne mogu reći.

-Zašto ne možeš, ljubavi?

-Kad bi mu se nešto dogodilo… ponovila je mamine riječi i pogledala baku ravno u oči,  …ne mora se ni ona vraćati…! Jest, jest. Mama ga je mnogo platila. Što se smiješ, bako? …pitala je Ines obarajući pogled.

-Tvojoj šali. Zar je mami…(!), zar je mojoj Ani važniji pas od mene?!

Ines slegne ramenima.

Teško otvarajući  jedno oko, osim nekih nepoznatih silueta oko sebe, ništa nije primijećivala. Ni čula. Ni Anin glas, ni glas svoje unuke niotkud nije stizao. Iz još ležećeg položaja vidjela je samo kako nečujno pada novi snijeg.

–Tih, bijel i mekan, kao u doba moje mladosti …prošaputala je još ne shvaćajući u kojem se presjeku dodiruju stvarnost i san.