– Kad sam se, nakon svoga izbivanja kroz više od četrdeset godina, vratio u svoju zemlju, prvo što sam poželio vidjeti i iznova proživjeti bili su izlasci na mjesta na koja sam kao dijete išao sa svojim ocem- Činilo mi se da je samo to i bio sav moj prošli život. Pratila me kći moga nećaka, koja nikako nije mogla razumjeti ovu glad da sve to vidim, da se sastanem s izgubljenim vidikom i da – plačem …/Augustinović fra Augustin/
piše: Mirko Popovic
Ne zaboravi voljeti… Samo ćeš tako odrasti, maleni anđele moj.
Da, tako je prije mnogo godina govorio moj otac, a ja pamtim svaki dašak, pokret njegova lica i očiju koje su, činilo se, željele produžiti trajanje slike svijeta s kojega je odlazio.
Ostala sam siroče, ali u meni je živjela očeva zadnja želja, taj glas koji nikada nije izblijedio, trajao je i ostao kao neizgubiva, najsvjetlija stvarnost u mom duhu.
– Stižemo, Sunčice,- trgne me Katty nježno spustivši ruku na moje rame. Znala je kako snažno može zagrliti sjećanje i zaboliti minulô. Razumjela me, osobito sada kad se nakon pedeset godina približava trenutak rastanka i moga povratka u daleki zavičaj.
Penjući se stepenicama koje vode iz metroa, nisam joj mogla prešutjeti netom doživljene žive slike:
– Vidjeh ponovno roditelje, nikada dosad tako neobično i tako stvarno. Naslonjeni na daleke svijetle vodopade nijemo gledaju za mnom njihove suze kao zimske kiše u turobnim samoćama pustih dana. Kao da još čujem njihov nespokoj i brigu nad mojom budućnošću. Iako majku, kao što znaš, gotovo da nisam upamtila, u trenu vidjeh nešto kao njen duhovni oblik, nešto što svakodnevnoj percepciji izmiče.
Katty me zagrli snažnije i predloži da nakon prethodne oproštajne noći s kolegama i prijateljima moju zadnju noć u Chicagu provedemo zajedno. Imala je pravo: u njenu društvu proplamsaje moje sve dublje nostalgije potiskivali su razgovori, glazba i sjećanje na naš zajednički život u Americi. Vraćale smo film u vrijeme upoznavanja …mladalačkih lutanja …godine školovanja.
Na traci naših uspomena nizali su se uspjesi na akademiji, zajedničke izložbe slika koje su plijenile poglede i znatiželju, ali i oni dani koji su ostali – umjesto danâ sreće, upoznavanja i ljubavi – dani razočarenja i gubitaka. Spoznavši surovu istinu da sam se umjesto ubrane pregršti radosti, umjesto bračne sreće, suočila sa Alenovim drogom proizvedenim rezonom kako moram biti njegova ropkinja, igračka i vlasništvo, predmet njegovih hirova i iživljavanja, nisam imala izbora, osim otići, sačuvati život, mir i dostojanstvo.
Izdržat ćeš, javljao se u meni glas snage, nade i optimizma, glas pobjede i uspona, ali i padova kao sastavnih dijelova života. Gledaj na to kao na križ koji svi nosimo. Okreni se u sutra, jednom će biti iza tebe ta teška životna stranica iskušenja …
Ah, zar to moje srce oslonce traži u Filipu? Je li takvo razmišljanje nedopustiva sloboda? Ili posebna smjelost? Ili samo iluzija, jer Filip… gdje je on? Gdje je danas dječak iz moga djetinjstva s kojim je i dopisivanje davno postalo daleki bezglasni fitilj koji dogorijeva, ugarak kojeg će godine i daljine ohladiti?
Ipak, zaspala sam na najnježnijim krilima sjećanja na prvu dječju ljubav. Koja možda nikada nije ni ugašena … U snu sam vidjela i pokojnu tetu Elzu. Najjasnije sam – a to se događa kad prođu godine, kad se odraste – shvatila njenu zabrinutost, odricanje, borbu za moje sazrijevanje i razvoj.
Dok je jutarnji žamor velegrada tonuo u daljine činilo mi se da napuštam sve što sam ikada imala. Ne znam jesu li to bile suze, ili je jedan dio mene odlazio u minulo, u vaganje životnih vrijednosti razapetih između nade i tuge, posla i trke, rada i stresova. Iza grmljavine mlažnjaka posljednji put sam mahnula jednom životu …koji je i ovdje u meni …i tamo gdje je ostajao sjaj i luka sreće.
Je li to bila stvarna, ili iluzorna sreća? I jedna i druga, odgovarala sam sebi i pitala se hoću li sliku staroga kraja više igdje i ikada naći. Osim u sebi! U sebi, u sanjarijama u kojima su stizale palme i maestrali davnih dana. Tada sam ponovno postajala dio moga i Filipova vremena neponovljive bezbrižnosti.
*
Sunčice, očev glas doplovi niotkud. Šum vjetra u nestvarnom, ravnodušnom kamenjaru kao da me želi uvjeriti da sam doista tu gdje sam se rodila. Gledam i čini mi se kao da je sav onaj život do praga moje mladosti bio neki drugi život, ili tuđi, nikako moj. Taj zaboravljeni vjetar u rano popodne vedroga zimskog dana kao da mi želi toplo i zaštitnički zaustaviti, osušiti suze. Zašto bi? Neka teku. Kroz njih vidim kako se daleko na nekom ušću svijetle dani i otvaraju vrata velikoga, dalekog svijeta moje budućnosti.
Eh, kako brzo svi ideali razgolićuju svoju suštinu: krhkost i prolaznost! Ulažem napor da me mimoiđu slike davne Sunčice. Uzalud, jer ovo je staza kojom me otac držao za ruku, ispraćao do škole. Sjeti li se i Filip kamenog puteljka na kojem su u nama cvjetali pupoljci i rasle godine?
Pamćenje na mamin lik najednom mi sežē do jednog detalja, obgrljenog omaglicom: u naručju sam joj… nježno mi plete pletenice… Tu se gasi slika, vidim kako je sve tamno i tiho među brdima. Onda glas čujem iz toga tužnog sivila: Neka Sunčica ostane gore u sobi, s tetkom…
Dok je jecalo zvono a povorka prolazila, ja sam, čelom naslonjenim na prozorsko staklo, tiho izustila samo dvije riječi, one koje mi je teta Elza šapnula: Zbogom, mama …!
Nisam mogla razumjeti da je nikada više neće biti.
Otac je sve češće odlazio u vinograd. I dugo ondje sjedio. Zamišljen i sam. Jedne sam večeri iz dvorišta slušala njegov razgovor s tetom: Ti si svjestan toga, Marko, da mala nema kuda, već k meni, u Ameriku … Što će i gdje će kad poraste? Kakav joj izbor za život može pružiti stara teta Jela…?
Činilo mi se da sanjam. Kamo će tada moj tata? Kako to da je teta zanemarila, ili samo u trenutku previdjela tu činjenicu? Upamtila sam neprospavane noći i suze zbog tate i njegovih dubokih zapadanja u sve veću tugu i bolest.
Bio je moj deseti rođendan… i bile su najtužnije noći moga odrastanja. Pitala sam tu tamu, neizlistanu knjigu života, ima li negdje ljepši, sretniji svijet. Umjesto odgovora, očeva je bijela, gotovo prozirna ruka prelazila mojom kosom, a u njegovim očima (nikada ih nisam zaboravila!) stajao je neobičan sjaj. Kao da je želio obasjati moju budućnost, sići na nemirno more kojim će otploviti njegova mala Sunčica. Kao da je sa strepnjom dodirivao zamke, raskrižja, iskušenja i radosti mojih (još) negaženih puteva. Tim pogledom kao da je htio razgrnuti vidike moga budućeg života, dogledati ga, odlutati niz nepoznate dane koji su stajali preda mnom kao bijeli, prazni, neispisani papir sudbine.
Je li imao potrebu sakriti suzu koja mu je zaiskrila u oku i brzo se otkotrljala niz obraz? Prošaputao je: – Ne zaboravi voljeti sve ljude… nikad ne zaboravi i iznad svega poštuj tetu. Samo tako ćeš odrasti… anđele moj.
Ono što je htio još reći zamrlo je i njegova uvenula ruka iz koje je iščilila zadnja kap snage lagano se pomjerila na mojoj. I zaustavila. Zadnji put…
Okamenila sam se u velikom tamnom viru koji je progutao sve moje radosti.
Znala sam da ni tate više nije bilo. Bila je jedna zvijezda u rano jutro sama na nebu. Bila je velika i sjajna nisko nad čemerikama. Bile su nečije ruke koje su me držale kad je neumitnost u crni lijes zakucala sve što je činilo moj mali život smislenim.
Filip mi je u nebeskom beskraju prstom pokazivao na dvije zvijezde. Eno, ono je tvoj tata, a ono je tvoja mama. Nikada neće nestati …
*
Dok u zbrci čuvstava razlučujem zbilju od sjećanja, u svemu oko mene što je ostavilo tragove nekadašnjeg postojanja stoji miris nestaloga života. U najbolniji prizor urezujem buket poljskoga cvijeća, boje latica polažem na mahovinom i lišajem zaraslu grobnu ploču. S treperavim plamenom svijeće kosnu me bol, ili glas, ili nečiji pogled …
– Sunčice… – neke suzne oči polete mi u zagrljaj, blijedeći. Dlanom obrišem obraze i vidim kako se kroz debeo hlad čempresâ probija jedna zraka sunca. I gleda me …u srce.
U živim, zrcalnim vodama prošlosti preda mnom je ponovno davni svibanj kad sam mahnula na pozdrav Filipu, praznoj, pustoj kući i brežuljcima, mirnom moru s dva bijela jedra u daljini. Zelenio se jasen uz puteljak kojim smo teta Elza i ja otišle… u sretniju budućnost, dalekoj enigmi, koju je, davno, otac htio odgonetnuti i nad čijim je izazovima i putovima strepio pred svjesnim krajem svoga života, putevima koje je, ostavljajući me hladnoći velikog svijeta, želio sagledati, dosegnuti i pročitati sve one životne valove s kojima će otići plavi čuperci njegova malog anđela.
Što…?! Je li to glas ili uspomena?, okrenem se usplahireno, ustreptalim srcem. Htjedoh uvjeriti sebe… Što htjedoh? Zatečena. I nijema.
– Da, ja sam – Filipovu ruku osjetim na ramenu, šum valova u oživjelim valerima srca, ili mi vrpcu pamćenja leluja vjetar vraćajući nemir i davne dane.