IZGUBLJENA JAJA

Iz bilježnice moje bake      objavljeno 26. studeni 2010. godine
piše: Emil Cipar

Prije par dana imao sam problema sa zubnim mesom. Nije bilo ništa strašno da bi trebalo praviti paniku, ali za par dana sam morao zaboraviti ustaljene navike. Počinjali problemi ujutro sa pranjem zubi, a završavali navečer. Najveći problem bilo jelo. Bio sam tih dana više gladan nego sit. Normalno je da onda cijeli dan razmišljaš o jelu. Palo mi na pamet da je u menzi tvornice  „Honsel“ u Meschedama, često bilo jelo, koje se nazivalo „Verlorene Eier“ …izgubljena jaja. Bila su to kuhana jaja u umaku od špinata, senfa, ili rajčice. To bi mi sada dobrodošlo, a i volim to jednostavno jelo. Nisam ga poznavao do mojega odlaska u Njemačku. Recept je jako jednostavan: Voda se posoli, doda žlica octa i stavi se kuhati. U kipuću vodu se stavljaju jaja bez ljuske, ali čitava. Pod utjecajem kiseline bjeljanjak se brzo stvrdne, a žumanjak ostane mekan. Uz umak od špinata i sa slanim krumpirima prija izvrsno.
Po prirodi sam radoznal …zanimalo me zašto se to jelo tako zove, pa sam se malo raspitao o povjesti, malo istraživao po knjižnici i došao do zanimljivih podataka. Ali najbolju priču o izgubljenim jajima ispričao mi je kolega Klaus.
Klaus je rođen i odrastao u Pottu. Tako se u žargonu naziva Ruhrsko područje. Otac mu je radio untertage …pod danom. To je naziv za rad u rudniku. Težak je to bio posao, ali cijelo područje uz donji tok rijeke Ruhr …nudilo je samo težak posao. On se već u žargonu razlikuje od normalnog posla. Normalni posao se kaže Arbeit, a težak posao se naziva Maloche. Ukorijenila se ta riječ poljskog porijekla u Pott, pa su nastale i izvedenice …Malocher, malochen…
–Bilo nas puno djece i uvjek smo bili gladni. Iza kuće smo imali mali vrt. Sadili smo špinat i drugo povrće, ali najviše je bilo špinata, jer uspijeva cijelu godinu. Kada mu je došlo vrijeme jeli smo ga svaki dan. Imali smo i par kokoša i kunića. Morali smo još taj špinat dijeliti s njima. Nedjeljom smo isto jeli špinat, ali uz dodatak „izgubljenih jaja“. I nikad tih jaja dovoljno. Bilo nas puno, a mati nikada nije imala jaja da bi svakome pripalo jedno, pa je jaja izmutila i istresala ih direktno u vrući umak.
Pred kraj rata i nakon njega nije uopće bilo jaja. Bila je sreća kad je bilo i špinata. Svejedno smo to uvjek nazivali verlorene Eier. Ja sam navršio 15 godina, bio sam najstariji i morao sam tražiti posao.
U Pottu je bilo sve razrušeno, pa sam otišao na selo. Radio sam svašta, a plaća je bila u hrani. Tako sam dospio do Mescheda. Ova tvornica je upravo počela radom. U krugu tvornice je bio nekadašnji Fremdenlager, zgrada u kojoj su za vrijeme rata stanovali prisilni radnici iz Ukrajine. Tu sam ja neko vrijeme stanovao i hranio se u menzi.
Jednoga dana čujem da je na jelovniku verlorene Eier. Veselio sam se, jer me to podsjećalo na djetinjstvo …na Pott. Ali …to nisu bila jaja kakva sam ja poznavao. Bila je to neka žučkasta smjesa …pržena ne kuhana. Doznao sam da su to čuvena Trumanova jaja, jaja u prahu, kojega je USA slala kao humanitarnu pomoć. I njih smo onda jeli gotovo svaki dan.
I dan danas asocira me ovo jelo na Pott, na moje djetinjstvo u njemu.
Bila je to …u kratkoj verzijji Klausova poveznica preko izgubljenih jaja na djetinjstvo. I ja imam jednu sličnu poveznicu preko istog izraza na svoje najranije djetinjstvo, samo što ono nije vezano uz jelo. Kod nas su jaja bila rijetko na jelovniku. I ako jesu onda to nije bilo namjenjeno ukućanima, nego nekom iznenadnom gostu. Kod nas su jaja bila novac …sredstvo za plaćanje. Jajima se plaćalo sve što se u trgovini koju smo zvali zadruga kupovalo.
Nije se kupovalo puno …sol, petrolej, ponekad šećer, možda ulje… I kupovalo se u malim količinama …frtalj (četvrt kilograma) …satljik (četvrt litre) …mali fišek (pet dekagrama) …veliki fišek (10 dekagrama). I plaćalo se jajima. Trgovac je oprezno uzimao jaja i prinosio jedno po jedno uhu …malo prodrmao …pritom bacio sumnjičavi pogled na kupca …i stavljao jaja u drveni sanduk s poklopcem.
Ne znam kada sam prvi puta išao samostalno u zadrugu, ali znam da je to za mene puno značilo. Baka mi je stavila u svaku ruku jedno jaje i ja sam za njih trebao donijeti frtalj soli. Bilo je to veliko povjerenje koje mi je ukazala i ja sam vrlo sasvjesno obavio taj zadatak. Baka je bila jako ponosna i hvalila se svojim pametnim unukom, kako je on baki već od velike pomoći. Jaja su bila nešto viša u kursu nego frtalj soli, pa sam za kusur dobio još dva mala bonbona.
Jednoga dana …opet sam bio na povjerljivom zadatku na putu u zadrugu …primjetim izdaleka pred sobom na putu grupu dječaka. Bili su stariji od mene i ja sam se bojao da će mi oteti jaja, pa odlučih sakriti ih u grmu pored puta. Sakrio sam jaja i nastavio sam put bez jaja. Prošao sam pored dječaka i sakrio se u obližnjem šumarku.
Kada su dječaci otišli …vratio sam se i potražio jaja. Ali jaja više nije bilo! I što sad? Tražio sam i tražio, ali jaja nigdje. Valjalo se vratiti kući.
Bojao sam se bakinog prijekora, ali nisam imao drugog izbora. Sav uplakan stigoh u dvorište …baka je upravo nešto radila u vrtu. Vidjevši me uplakanog priđe mi i upita što se dogodilo.
-Izgubio sam jaja …jedva promucah.
Ispričao sam kako se dogodilo. Baka me zagrlila i rekla da sam se ponašao ispravno, samo nisam smio pomisliti da su dječaci na putu loši i da će mi oteti jaja.
-Moraš vjerovati u dobro u ljudima, samo tako možeš očekivati da drugi vjeruju u tebe!
Baka mi rekla da o tome nikome ne pričam, a ni ona nije nikada više to spomenula.
Nije ovo baš neki prilog integraciji, ali je zanimljivo da i Klausa i mene na djetinjstvo povezuje isti pojam… …verlorene Eier …izgubljena jaja.
Najvažnije mi da sam bakin savjet kako trebam vjerovati u dobro u ljudima, slijedio cijeli život. Nikada više nisam skrivao jaja.
Događalo se da me to skupo koštalo, ali gledajući retroperspektivno isplatilo se u svakom slučaju. Stekao sam brojna divna prijateljstva, a i u kratkim životnim susretima pokazalo se da je bolje vjerovati u dobro u ljudima nego biti sumnjičav.
Dobar savjet zlata vrijedi …kaže poslovica.
A ja sam ga dobio za dva jaja.